Najvažnije je ostati svoj

Teatar &TD, Zagreb: J. Sequeira, Čuj, Hamlete, čuj, red. Renata Carola Gatica

• 
  
  Shakespearov Hamlet, unatoč uvriježenom mišljenju kako se radi o jednoj od najkompleksnijih drama u povijesti književnosti (ali i upravo zbog toga), pripada onim književnim djelima koja su proživjela brojna iščitavanja i proučavanja, baš kao i adaptacije, dramatizacije i ekranizacije. Ipak, u beskraju istih ili sličnih varijanti, katkad se uspiju pronaći i one – drugačije. Upravo se takvom čini predstava kojom je Teatar &TD otvorio ovogodišnju kazališnu sezonu. Renata Carola Gatica, argentinska redateljica i dramaturginja s hrvatskom adresom, je u fokus svoje varijante ove drame stavila pitanje odgovornosti prema društvu u kojem živimo i kojem pripadamo. Tako se kroz cijelu predstavu provlače propitkivanja vezana uz pitanje identiteta koji nerijetko gubimo radeći ono što se od nas očekuje.
  
  S obzirom na priču na koju se predstava odnosi, redateljica je u središte pozornosti postavila odnos roditelja i djece. Pitanje koje djeca često postavljaju vlastitim roditeljima, a koje se odnosi na ispunjenje njihovih očekivanja prema njima, Renata Carola Gatica je u ovoj nesvakidašnjoj predstavi dovela do krajnosti. Preplećući nekoliko slojeva kazališne stvarnosti te koristeći efekt teatra u teatru, r je zanimljivodramaturginja je posegnula za uporabom lutki koje upravo svojom nijemošću ukazuju na beskompromisno i automatizirano ukalupljivanje, trenutke kad individualac postaje uzoran član društva, prihvatljiva jedinka u statistici. Na to ukazuje i sam naslov predstave u kojem je naglašen upravo glagol slušanja, ne govorenja, a kamoli djelovanja.
  
  Odmak od Hamleta, no izravno propitkivanje upravo ovog višeslojna odnosa između roditelja i djece, vidljiv je odmah na početku kad redateljica telefonskim putem razgovara s ocem, baš kao i u nekolicini kraćih video-uradaka u kojima glumac i glumica razgovaraju sa svojim očevima i izravno ih propitkuju o njihovim očekivanjima. Unatoč tome što su roditelji ujedinjeni u mišljenju kako im je najvažnije da su njihova djeca sretna štogod radila u životu, ne čini se nimalo neočekivanom i doza nelagode, a koju obje strane proživljavaju. I dok je jedna strana suočena s njom zbog nekih i možda nerealnih očekivanja po pitanju vlastite djece, druga se s njom susreće zbog osjećaja tuge i bojazni zbog mogućeg neispunjavanja onoga što su njihovi roditelji očekivali od njih, koliko god to zapravo bilo nemoguće. Jednostrano sagledavanje cijele situacije, a koja je Hamleta i dovela do stricoubojstva, zapravo čine ovu dramu toliko zanimljivom. Baš ta (ne)sloboda u odlučivanju i bespogovorno pokoravanje onome što se „mora učiniti i što je jedino ispravno“ dovode u pitanju jedno od osnovnih ljudskih prava – slobodu.
  
  Glumački ansambl predstave predvodi talentirani i uvijek odličan Dean Krivačić u ulozi Hamleta. Unatoč redukciji teksta, Krivačić briljantnost scenskog govora postiže gestikulacijom i mimikom te se njegove snažne ekspresije, unatoč iskarikiranosti i grotesknosti, čine gotovo prirodnima i normalnima. Za sjajnom glumačkom izvedbom naslovnog junaka ne zaostaju ni ostali članovi ansamlba, a koji čine Sven Jakir, Maja Katić, Zrinka Kušević, Zrinka Antičević i Ivana Pavlović. Unatoč rijetkim verbalno artikuliranim rečenicama kojima razbijaju mračnu i zloslutnu tišinu, njihova je uloga, u većem dijelu, marionetska, a što zasigurno odgovara i uklapa se u cjelokupnu izvedbu.
  
  Također, atmosferičnost predstave postignuta je i kostimografijom koja je, također, svedena na minimum čime je i dostojanstvo likova minimalizirano. Doslovno ogoljavanje likova pridonosi njihovoj pojačanoj ranjivosti, ali i spremnosti na sve ono što se od njih traži. Scenografski je predstava smještena u bordel, a simbol toga, još jednom, potvrđuje težnju za prikazom likova koji pristaju na sve, samo kako bi opravdali očekivanja i pripadali nečemu.
  
  Čuj, Hamlete, čuj predstava je koja se ne može ubrojiti među one uz koje će se gledatelji opustiti nego, naprotiv, onom poprilično malom broju naslova koji će uzdrmati. Neće to učiniti ni zbog (polu)nagih glumaca, ni zbog intenzivnih boja ili necenzuriranih dijaloga već upravo onako kako to čine oni najbolji filmovi strave – podmuklim trenucima koji dovode do jeze i snažnog osjećaja nelagode. Upravo je time ova predstava postigla ono što je i namjeravala, a to je da si gledatelji ponešto češće postave pitanja koja se tiču njihova identiteta. Zaista je lijep osjećaj opravdati očekivanja, no usprkos tome, Šenoa je imao pravo – najvažnije je ostati svoj.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 25. studenoga 2014.
  
  J. Sequeira
  Čuj, Hamlete, čuj
  redateljica Renata Carola Gatica
  premijera
  prijevod Marta Maglov, scenograf i kostimograf Patricio Alejandro Aguero, video Josip Ivančić, Zoran Vujić, grafičko oblikovanje Joško Gamberozić, fotografi Kristijan Smok, Damir Žižić, inspicijentica Jelena Erceg
  izvode: Dean Krivačić, Maja Katić, Zrinka Kušević, Zrinka Antičević, Ivana Pavlović, Sven Jakir
  na videu: Zlatko Krivačić, Mladen Katić, Jorge Pablo Gatica

Piše: