Velebni Medvešekov Krleža

Zagrebačko kazalište mladih: Miroslav Krleža, Kristofor Kolumbo, red. Rene Medvešek

• 
  
  Nasred velike pozornice okružene crnim zastorima gurnuta je mala maketa Kolumbove lađe. Uz povremeni udarac po bubnju Sretena Mokrovića kao jednog od viceadmirala na sceni se jedan po jedan pojavljuju Krešimir Mikić kao naslovni junak, ostali članovi Admiralske falange (Zoran Čubrilo, Maro Martinović), Mornari (Pjer Meničanin, Damir Šaban, Filip Nola, Kristijan Ugrina) i Robovi (Danijel Ljuboja, Frano Mašković, Jasmin Telalović, Petar Leventić) dodajući s pažnjom i ljubavlju brodić jedan drugome u ruke, iskazujući mu neizmjernu privrženost. U ingenioznoj scenografiji Tanje Lacko otkriva se kako brod kao metafora putovanja prema Novome nikada nije po ljudskoj mjeri, jer će ubrzo postrance spušteni debeli konopi čitavu pozornicu pretvoriti u ogroman prostor broda u kojem se svojom nedovoljnom veličinom gube ljudi (ne samo glumci, nego i publika, jer je crnina zavjesa koje uokviruju scenu vizualno povezana s tamom gledališta). Taj dojam pojačava i vrlo dobro osmišljeno oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka koje svojim škrtim mlazevima sa stropa naglašava tamu u kojoj se našao brod, ali i tamu u unutrašnjosti plovila što postaje slika duhovnog mraka u kojem su sudionici ove mladalačke Krležine ekspresionističke jednočinke. I kao što Kolumbove vizije ne mogu osvijetliti njihove živote tako ni povremeni blijeskovi svjetla ni bijela tkanina koja asocira na jedra ne mogu obasjati njihovu svakidašnjicu niti im pružiti neku njima primjerenu prizemnu zadovoljštinu za muku dugotrajne plovidbe koja je iscrpila ne samo njihove zalihe nego i vjeru da ih na kraju tog puta u Novo čeka namira njihove pohlepe.
  
  Zbog toga dolazi do pobune u kojoj se inače međusobno suprotstavljeni Mornari i Robovi udružuju da bi svrgnuli i ubili admirala koji ih je po njihovom mišljenju prevarom poveo prema Novom koje bi ih trebalo obogatiti. Funkcionalni kostimi Doris Kristić nadahnuto usklađeni s idejama predstave označavaju ih kao tipične radnike (a ne mornare), rulju koju Kolumbo prezire, ali bez koje ne može ostvariti svoju potragu za Novim svijetom negdje među zvijezdama. Oni su tek primitivna masa koja teži prizemnim zadovoljstvima, a njezinu amorfnost nijansiraju tek sjajni glumci svojim raznorodnim glumačkim osobnostima koje daju naznake cjelovitijih ličnosti kojima ipak kolektivizam ograničava posebnost. Zato se ne uspijevaju artikuliranije izraziti riječima, pa će njihov sukob s vizionarom Kolumbom biti efektno iskazan i pokretom i ritmički detaljno razrađenim i vrhunski osmišljenim udaranjem ne samo po bubnju nego i po bačvama i daskama za što je zaslužan Matija Antolić koji je skladao i nekoliko iznimno dojmljivih songova. Zapravo su ti songovi koje započinje Kolumbo, a prihvaća masa i jedino mjesto na kojem oni uspostavljaju komunikaciju, iako se ni tu ne razumiju nego ih admiral manipulira obećanjima na njihovoj razini. Zanimljivo je da su ti songovi uglavnom prigušeni i po jačini zvuka potpuna suprotnost buci koje razvija bubnjanje kao glavni iskaz mase. Već i time, ali i načinom redateljskog uspostavljanja odnosa između govora, glazbe i pokreta Medvešek majstorski vodi predstavu prema obliku vrlo originalnog oratorija.
  
  Krležin temeljni sukob između genija (kojem je pisac pridao mnoga svojstva za koja je vjerovao da ih i sam posjeduje) i primitivne mase (koju je Krleža mnogo manje cijenio no što bi se od čovjeka njegovih ideoloških opredjeljenja očekivalo) Medvešek (u suradnji s dramaturginjom Jelenom Kovačić) interpretira izrazito samosvojno, ponekad se i udaljujući od autorovih zamisli. Kod njega je Kolumbo u sugestivnoj interpretaciji sjajnog Krešimira Mikića manje strastveni vizionar, a više kontemplativac, pa čak i simbol duhovnosti suprotstavljene primitivitizmu gomile. Takvom protagonistu nije potrebna Krležina snažna scenska pojava Nepoznatog kao osobe nadljudskih sposobnosti, znanja i mudrosti koja iskušava razmahanog genija, pa Nepoznati postaje (Mikićev) glas iz zvučnika, drugi dio osobnosti Kolumba koji sam sa sobom raspravlja vlastite dvojbe i sumnje.
  
  Izvanredno koristeći doprinose vrsnih suradnika Rene Medvešek je u suradnji s iznimnim muškim glumačkim ansamblom ZKM-a postupno otkrivao i one značenjske slojeve Kristofora Kolumba koji nisu bili očiti nekim ranijim tumačenjima, te ostvario vrhunsku predstavu koja je vrlo uvjerljivo pokazala kako rane Krležine drame, često u sjeni njegovih zrelih ostvarenja, predstavljaju čak i inspirativniji poticaj za istraživanja novog kazališnog izričaja kojemu je Rene Medvešek u nas jedan od najznačajnijih predstavnika.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2014.
  
  Miroslav Krleža
  Kristofor Kolumbo
  redatelj Rene Medvešek
  premijera 22. studenoga 2014.
  dramaturginja Jelena Kovačić, scenografkinja Tanja Lacko, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj Matija Antolić, suradnik za udaraljke Nenad Kovačić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, jezična savjetnica Đurđa Škavić, inspicijentica Stella Švacov Miletić, fotograf Sven Čustović, grafičko oblikovanje Nina Bačun i Roberta Bratović (Oaza)
  izvode: Krešimir Mikić (Kristofor Kolumbo), Sreten Mokrović, Zoran Čubrilo, Maro Martinović (Admiralska falanga), Pjer Meničanin, Damir Šaban, Filip Nola, Kristijan Ugrina (Mornari), Danijel Ljuboja, Frano Mašković, Jasmin Telalović, Petar Leventić (Robovi)
  

Piše: