Glas iz mraka

Noćna scena Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku: Marijan Gubina, 260 dana, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  U sklopu Noćne scene (alternativna scena HNK Osijek na kojoj se mladim glumcima i djelima otvora prostor za afirmaciju, a publici nudi nešto drugačije od standardnog repertoara) 7. studenog svečano je praizvedena drama 260 dana, Marijana Gubine prema istoimenom autobiografskom romanu. Marijan Gubina u svom je romanu opisao svu bol, patnju, jad i traumu koju je iskusio kao desetogodišnji dječak 1991. godine u Dalju u srpskom zatočeništvu. Priča kreče iz idilične situacije prikazujući prijateljsku koegzistenciju Hrvata i Srba koja je preko noći pretvorena u krvavi genocid protiv hrvatskog naroda. Marijan Gubina (Aljoša Čepl), otac Hinko (Vjekoslav Janković), majka (Tatjana Bertok Zupković) i sestra Nena (Matea Grabić) naglo su iščupani iz svoje svakodnevice te su postali ratnim plijenom krvožednih i bezumnih paravojnih četničkih postrojbi i pripadnika srpske JNA (Ivan Ćaćić i Zorislav Štark tumače nekoliko različitih likova).
  
  U tragičnoj ispovijesti pred publikom se odvija mučna sudbina obitelji Gubina – od zatočeništva u sobičku bez prozora i svjetla, gladi, žeđi, bolesti, bjesomučnog mučenja psihološkog i fizičkog, silovanja sestre Nene, bijega, ponovnog povratka u zatočeništvo, sve do trenutka razmjene zarobljenika (žena i djece) između zaraćenih strana nakon 260 dana, u kojem Hinka, prijatelj Srbin spašava kriomice ga ukrcavajući u autobus. Dodatak radnji autobiografskog romana u predstavi je i zaključni trenutak u kojem likovi jedan po jedan izlaze pod svjetlo reflektora i govore o svojim životima nakon rata, ogolivši se publici do kraja, prepričavajući kako izgleda njihov današnji život nakon proživljenih i preživljenih patnji.
  
  Dramatizirati i postaviti na sceni sve navedeno u sadržaju iznimno je težak posao koji je uspješno odradio cijeli autorski tim. Dramaturginja Ana Prolić uspjela je sažeti ključne trenutke krateći  zbivanja 260 nezamislivih dana i prenijeti ih u logičan i dramaturški precizan scenski tekst. Publici je tako predstavljen redateljski koncept Draćena Ferenčine u kojem likovi radnju većinom iznose u obliku kratke dokumentarističke naracije s brzim izmjenama scena, čime je ostvaren odmak od siline emotivnog proživljavanja kako za glumce tako i za publiku. Osim toga, svi mučni i scenski neprikladni događaji stilizirani su kroz scenski pokret (scena silovanja prikazana je na primjer simulacijom spolnog odnosa Nene i kalašnjikova), a koristeći se svjetlom (raznim efektima i bojama koje podcrtavaju emocije), glazbom (pjesma Zločin, Mate Matišića temelji se na poeziji Ivana Kozarca) i tonskim efektima (raznim oblicima čiji se intenzitet pojačava što je scensko zbivanje mučnije) dodatno je onemogućeno uživljavanje publike.
  
  Iako je na taj način stvorena jasna, čista, primjerena i razumljiva priča, potkrijepljena vjernom i jednostavnom kostimografijom, šteta je što je izgubljena dubina emocije, toplina odnosa majke, oca i djece koja je u knjizi detaljno razrađena i naglašena. Jednako tako zbog toga se javlja i problem tumačenja predstave. S obzirom na autorove izjave u predgovoru knjige pa i medijskim natpisima prije premijere, poanta priče je oprost. Međutim, s obzirom na odmak, a time i nedostatak emocija scensko uprizorenje nije uspjelo poentirati oprost kao glavni motiv. Također i spominjanje oprosta u jednoj, pomalo neuvjerljivoj rečenici nije tome pridonijelo pa mi se čini da je glavna funkcija predstave zapravo hommage svim stradalnicima Domovinskog rata i podsjetnik kako se povijest ne bi ponovila.
  
  Našavši se u neprirodnom ratnom okruženju likova, mnoštvu transformacija, brzim izmjenama scena, gradacijama od sreće do nezamislive nesreće, a sve to okruženi publikom s tri strane uz minimalističku scenografiju i rekvizitu (stol, stolice, kartonske kutije, željezni zastor koji djeluje simbolički…), ansambl je imao težak i nezahvalan zadatak. Kreacija Aljoše Čepla ugodno je iznenađenje nakon bezličnih i sporednih uloga od početka angažmana u HNK-u. Siguran i koncentriran od početka do kraja, Čepl je uvjerljivo predstavio lik desetogodišnjaka ne zapadajući u zamke infantilnosti. Tatjana Bertok Zupković neponovljiva je i nezamjenjiva u svojim transformacijama, vještini govora, glasa i ekspresijama lica koje govore više od tisuću riječi. Ivan Ćaćić uvjerljivo je vladao svim elementima glumačke vještine u velikom broju negativnih likova (susjed, četnik, pijani Srbin, srpski dječarac…), stvarajući stvarnu neugodu i strah kod publike.
  
  Matea Grabić koja se vrlo dobro snašla u gradacijama emocija, uvjerljivosti kreacija i energičnosti scenskog nastupa i pokreta, poslala je poruku da može izdržati pritisak jake ekipe i teškog zadatka te da joj vrijedi davati prilike. Vjekoslav Janković pokazao je zavidnu scensku energiju i sposobnost prenošenja atmosfere na publiku u scenama premlaćivanja, a u svojim ulogama nije puno zaostajao niti Zorislav Štark inače član zbora. Efektan i uspješan dodatak predstavi svakako čine i Neven Lucian Davidivić, koji nastupa kao desetogodišnji Marijan Gubina, te sam autor koji se pojavljuje na kraju predstave.
  
  Prva ovosezonska premijera osječkog HNK-a još je jedna uspješna predstava u nizu. Evidentan trud, rad i izvrsnost cjelokupnog tima uključenog u realizaciju ovog iznimno zahtjevnog zadatka jamstvo je da će izvedba ostati u pamćenju svih koji je pogledaju bilo to zbog teme, glumačkih kreacija ili nadasve važne poruke: „Bilo i ne ponovilo se!“
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 11. studenoga 2014.
  
  Marijan Gubina
  260 dana
  redatelj Dražen Ferenčina
  premijera 7. studenoga 2014.
  dramatizacija i dramaturgija Ana Prolić, scenografi Deni i Martino Šesnić, kostimografkinja Saša Došen Lešnjaković, glazba Mate Matišić, suradnik za scenski pokret Alen Čelić, oblikovanje svjetla Deni Šesnić, oblikovanje videa Martino Šesnić, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Ema Bel
  izvode: Aljoša Čepl (Marijan), Vjekoslav Janković, Tatjana Bertok Zupković, Matea Grabić, Ivan Ćaćić, Zorislav Štark, Neven-Lucian Davidović

Piše: