Salieri našeg vremena

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb, i Grad teatar, Budva: Peter Shaffer, Amadeus, red. Dora Ruždjak Podolski

• 
  
  Trideset i pet godina nakon praizvedbe u londonskom National Theatreu Shafferov višestruko nagrađivani i iznimno uspješni Amadeus u režiji Dore Ruždjak Podolski premijerno je ljetos prikazan na festivalu Grad teatar u Budvi koji je i koproducent predstave, a sada i u Gavelli. Na toj je pozornici Amadeus u režiji Želimira Mesarića izveden prvi put u nas još 1981. Iako se radilo o predstavi vrlo visokih dometa s izvanrednima Perom Kvrgićem kao Salierijem i Božidarom Bobanom kao Amadeusom danas se bolje sjećamo nekoliko godina kasnije snimljenog sjajnog filma Miloša Formana, jer je to djelo moguće ponovo vidjeti. No, za one koji se mogu bar donekle sjetiti te davne predstave u Gavelli i usporediti je i s filmom i novom izvedbom posebno je zanimljivo koliko su drugačije značenjske interpretacije gotovo identične radnje (iako je Shaffer koji je bio i autor scenarija u filmsku verziju unio dosta izmjena) i koliko su one ovisne ne samo o različitosti osobnosti i pristupa redatelja nego i o vremenu u kojem su nastale.
  
  Ovisno o tome mijenjao se i kontekst sukoba osrednjeg, ali na tadašnjem austrijskom dvoru cijenjenog i moćnog skladatelja Salierija, koji je u strahu za svoju poziciju nastojao onemogućiti, a kasnije i fizički likvidirati Mozarta, koji ga je zbog njegove licemjernosti i vlastite naivnosti čak držao prijateljem. Paradoksalno je pritom da je jedino Salieri od svih suvremenika bio potpuno svjestan Mozartove genijalnosti, a na to se nadovezuje i drugi paradoks koji je Shaffera, po njegovim riječima, i naveo na pisanje ovog komada, a taj je da je Mozart bio genijalan skladatelj i glazbenik, ali su pisma koje je redovito pisao svom rođaku odavala da je njegov duhovni razvitak došao tek do razine osmogodišnjeg djeteta.
  
  Čini mi se da je najmanje infantilan bio Mozart u dojmljivom tumačenju Božidara Bobana kod kojeg su nelogičnosti u ponašanju, djetinjarije i hirovitosti djelovale ponajviše kao krinka genija koji se tako nastoji zaštiti od nesklone mu apsolutističke vlasti, dok je Pero Kvrgić sugestivno i nijansirano interpretirao Salierija kao kompliciran lik, ipak dobrim dijelom određen predstavljanjem nedodirljive birokracije. Tako je na značenjskoj razini središnja tema predstave postala sukob između autokratske vlasti i umjetnika ili šire pojedinca koji želi stvarati ili misliti izvan društveno propisanih okvira, a ta je tema bila karakteristična za našu sredinu početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
  
  I Miloš Forman je prije odlaska iz tadašnje Čehoslovačke osobno doživljavao takve probleme u sličnoj i još rigidnijoj sredini, ali je u svojem tumačenju Amadeusa te elemente ipak potisnuo u drugi plan. On je nastojao vjerno rekonstruirati ne samo austrijski dvor nego i život u Beču u doba vladavine cara Josipa II, a u toj je sredini Salieri postupno postajao sve slabiji i na neki način bliži gledateljima koji su se čak u nekim trenucima mogli s njim lakše identificirati otkrivajući ponekad na vlastito zaprepaštenje neke svoje slične mračne porive prema znancima koji su uspijevali bez velikih napora. S Mozartom koji se potpuno izdvajao iz tog realističnog okvira (i imao neke pankerske odlike) identifikacija je bila gotovo nemoguća, jer se s genijem teško može identificirati kao što je i prihvaćanje onih drukčijih (bar za njihova života) vrlo teško. Tako je Forman (u suradnji sa Shafferom) težište prebacio sa sukoba vlasti i pojedinca na suprotnosti dva zanimljiva protagonista, uvlačeći i gledatelje u odnos prema drami koja im je predočena s mnogo blistavosti, radosti i smijeha koji prikrivaju njene tamne dubine, djelujujući mnogo više na osjećaje nego razum.
  
  Dora Ruždjak Podolski pak postavlja gledatelja u aktivan odnos prema komadu usredotočenošću na Salierija posebnim isticanjem svih onih elemenata koji ne samo da određuju taj lik nego i pokazuju njegovu moć. Uvodni prizor u kojem se Salieri predstavlja i navješta svoj prikaz Mozartove sudbine i smrti često se shvaća kao konvencionalni način organiziranje fabule kroz dugi flashback, ali je u ovoj predstavi pokazatelj da ćemo gledati Salierijeva subjektivna prisjećanja koja bi mu trebala donijeti posmrtnu slavu makar kao ubojici kada je već očito da njegov glazbeni opus tone u zaborav. To objašnjava i sugestivnu scenografiju Stefana Katunara s visokim, paučinom prekrivenim ormarima, čuvarima Salierijevih sjećanja. Oni se mogu pretvoriti i u naznake prostora o kojima on govori. I efektni kostimi Marite Ćopo oblikom i bojama podsjećaju na vrijeme u kojem se radnja Amadeusa zbiva, ali kao da ih je vrijeme istrošilo, a žensku odjeću i rasparalo i skratilo.
  
  Naznaka je to i da su drugi likovi uglavnom tek karikature u funkciji objašnjavanja Salierijeve osobnosti i ilustriranja njegovih problema i načina na koji on manipulira čak i onima koji su hijerarhijski iznad njega. Da svi oni nisu potpuna ljudska bića pokazuju i Ankica Dobrić, Ivana Bolanča, Perica Martinović i Natalija Đorđević, igrajući s mnogo duhovitih rješenja „Povjetarce“, donositelje vijesti, ogovaranja i glasina, da bi u nekim trenucima s lakoćom i umijećem mijenjale identitet ulazeći u druge uloge – od bečkih građana do mlade operne zvijezde ili Salierijeve supruge. Ni većim epizodama u takvoj koncepciji nije pružena prilika da svoje likove izdignu iznad pojednostavljene funkcije, pa to samozatajno, ali u ovakvoj koncepciji vrlo funkcionalno čine Zoran Gogić kao carski dvorski upravitelj, Siniša Ružić kao ravnatelj carske opere i Janko Rakoš kao upravitelj carske knjižnice.
  
  Ipak iz toga okvira iskače vrlo dobri Franjo Dijak koji kao car Josip II iznenadnim, neočekivanim i hirovitim postupcima efektno pokazuje kako Salieri ipak ne uspijeva kontrolirati sve koji s njim dolaze u doticaj. U predstavi koja se zbiva u Salierijevom sjećanju ljudske dimenzije dobivaju samo oni koji se s njim sukobe. Zato tek nakon obračuna Mozartove supruge Constanze sa Salierijem Nataša Janjić Lokas može (i to vrlo uspješno) nju oblikovati kao potpuno ljudsko biće. Isto tako ni Mozart u atraktivnoj interpretaciji Filipa Križana ne prelazi okvir genijalnog, ali ipak iritantnog infantilca i bivšeg čuda od djeteta dok ga Salierijeve spletke ne dovedu na sam rub egzistencije. Tek tada se pokazuje svo njegovo umijeće u gradnji tragične uloge.
  
  Ipak nitko od njih (pa ni Mozart) nije pravi antagonist Salieriju koji dominira pozornicom u vrhunskoj interpretaciji Enesa Vejzovića. On suvereno prelazi iz iskaza snažne volje preko nijansirane taktike besprijekornog izvođenja spletki i zamisli u dojmljiv prikaz unutarnjih dvojbi čovjeka koji se kao pravi vjernik teško odlučuje na nehumane postupke i zbog njih u sebi pati. Međutim to ga ne navodi na to da grijeh pripiše sebi nego na ljutnju na Boga koji je odlučio svoju, božansku glazbu ljudima podariti putem infantilnog i promiskuitetnog Amadeusa, a ne njega dotad časnog i kreposnog vjernika. Taj Salierijev sukob s Bogom, ali i sa samim sobom i svojom prirodom, središnja je drama ove predstave koju Vejzović nosi svojom iznimnom glumačkom energijom. No, uz taj dramski sukob bitna je unutar predstave i toliko dominantna uloga Salierija koji manipulira svim ljudima na način karakterističan i za današnje moćnike, i to one koji vladaju iz sjene poput bankara ili menadžera, a sve je to, uz preciznu i imaginativnu režiju Dore Ruždjak Podolski, sjajnog Enesa Vejzovića i vrsne suradnike, još jedan nezanemariv dokaz vrijednosti velike predstave u Gavelli.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2014.
  
  Peter Shaffer
  Amadeus
  redateljica Dora Ruždjak Podolski
  premijera 11. srpnja 2014. (Budva), 24. listopada 2014. (Zagreb)
  prevoditelj Marijan Orešnik, dramaturg Dubravko Mihanović, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Marita Ćopo, autor, izbor i obrada glazbe Ivan Skender, suradnica za scenski pokret Maja Marjančić, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, oblikovatelj zvuka Christian Kanazir, jezična savjetnica Đurđa Škavić, slikarski radovi Marta Cnobrnja, asistentica kostimografkinje Emilija Šušković Jakopac, fotografije Nina Đurđević, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ana Dulčić, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Enes Vejzović (Antonio Salieri), Filip Križan (Wolfgang Amadeus Mozart), Nataša Janjić Lokas (Constanze Weber, Mozartova supruga), Franjo Dijak (Josip II, austrijski car), Zoran Gogić (Grof Johann Kilian von Strack, carski dvorski upravitelj), Siniša Ružić (Grof Franz Orsini-Rosenberg, ravnatelj carske opere), Janko Rakoš (Barun Gottfried van Swieten, upravitelj carske knjižnice), donositelji vijesti, ogovaranja, glasina: Ankica Dobrić, Ivana Bolanča, Perica Martinović i Natalija Đorđević („Venticelli“ („Povjetarci“)), Vjekoslav Babić (Maestro)

Piše: