Salve smijeha

Umjetnička organizacija Teatroman i Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: 5žena.com (po licenci Imagina International Sales kreirala Globo Media), red. René Bitorajac

• 
  
  Po završetku pretpremijere 5žena.com neke su me znanice upitale da li sam uvrijeđen tom izvedbom koja je vrlo dobro komunicirala s (pretežno ženskom) publikom. Razlog tomu mogla bi biti njezina usredotočenost na neke mane muškaraca (od svakodnevnih sitnica do mačizma, nevjere, patrijarhalnosti ili nasilja prema ženama) ne samo potencirala nego i predstavila kao dominantna svojstva cijelog muškog roda. No, kako je to predstavljeno na vrlo duhovit način koji me je (kao i druge, ne baš brojne muškarce u publici) uspio vrlo često nasmijati, a uz to pokazati visoku razinu umijeća u stvaranju kazališta namijenjenog zabavi, doista mi nije bilo niti na kraj pameti da se uvrijedim.
  
  Uostalom niti jedan od prikazanih nedostataka muškog roda nije nepoznat i za svakog bi se moglo naći nezanemariv broj primjera. Novina je mogla biti u načinu na koji se pet protagonistica na svojim redovitim sjedeljkama, tzv. babinjacima bavilo gotovo isključivo muškarcima, ističući s humorom (često i crnim) prvenstveno njihove mane i na taj način profilirajući svoj odnos prema svijetu, a i sebe kao osobe. Pritom su odbacivale feminizam i suprotstavljanje muškarcima, ali su isticale nužnost stvaranja „priručnika za uporabu“ tj. manipulaciju tim nižim bićima koja u nekim okolnostima ipak mogu biti korisna. Kako je redatelj i autor prilagodbe teksta muškarac, a to je i u prvim najavama kao autor predstave najavljivani José Miguel Contreras, to me je navelo da i ja postavim pitanje prijateljici doživljavaju li žene doista tako muškarce ili predstava zapravo pokazuje strah muškaraca da ih žene takvima vide. Njezin je dojam bio da je i jedno i drugo gotovo podjednako prisutno u predstavi.
  
  Treba ipak kazati da Contreras nije ni dramatičar ni komediograf, nego danas ugledan teoretičar audiovizualnih komunikacija koji je počeo pišući za novine, zatim bio glazbeni urednik na radiju, a potom i producent i direktor programa na nekim TV-postajama, a kao producent i kreativni inicijator niza programa imao iznimno mjesto u razvitku Globo Media u danas najjaču komunikacijsku tvrtku na španjolskom jeziku. U to je vrijeme zamislio i okvir za 5žena.com. No, povod za tu ideju bio je veliki komercijalni uspjeh prethodnog projekta 5muškaraca.com, a završetak oba naslova ukazuje da je zamisao uključivala korištenje ili bar nadahnuće ispovjednim tekstovima na internetu, te da se zapravo radilo o komercijalno vrlo uspjelom formatu. Pojam formata do sada je doduše uglavnom bio vezan za zabavne emisije (od kvizova do sapunica) koje su se prodavale zainteresiranim TV-kućama širom svijeta, dok je njegovo pojavljivanje u kazalištu bilo je prilično rijetko, a u nas i gotovo nepoznato.
  
  René Bitorajac je i u prilagodbi teksta i u režiji nadogradio zadani okvir tako da je protagonistice približio našoj sredini i mentalitetu te stavio naglasak na potrebu, a često i radost druženja zbog kojih se pet žena redovito susreće i izmijenjuje uz mnogo duhovitosti vlastita iskustva u rješavanju svima njima zajedničkih ili bar bliskih problema u odnosima s muškarcima. Britke replike međutim nisu isključivo namijenjene dijalogu na tim ženskim sjedeljkama, nego su nerijetko upućene izravno i gledateljima, te tako povezuju dramaturški okvir komedije s postupcima stand-upa. To je vidljivo i u uvodnom prizoru u kojem se pojavljuje djevojka Tea koju Mia Anočić-Valentić tumači s mnogo mladalačke energije, vješto prelazeći iz svjetonazornog optimizma tog lika u frustriranost neuspjesima u svojim rijetkim vezama s (nepodnošljivim) mladićima. Zato najčešće na sjedeljkama sluša iskusnije žene koje su u kasnim tridesetima još uvijek privlačne, ali i iskusne i bez iluzija te nezaustavljivo sipaju svoje ironične, često vrlo zločeste, ali i iznimno duhovite primjedbe o muškarcima. Da bi tako zamišljena predstava funkcionirala nužne su vrsne glumačke interpretacije koje će svojom raznlikošću i nijansiranoću obogatiti radnju koja samo varira osnovnu situaciju donoseći tek male fabularne pomake, a i dijalog koji će nasmijati publiku i istodobno jasno profilirati likove (i kojeg su, sudeći po uvjerljivosti, i same glumice prilagođavale svom govoru bez obzira na to koliko su te uloge bliske njima samima).
  
  Daria Lorenci Flatz u ulozi menadžerice Indire, koja je sve podredila karijeri, sjajno iz distance takve pozicije prelazi u zajedljivost, otkrivajući tim rasponom dileme zrele, ali ne i zadovoljne žene. Nataša Janjić na vrlo zanimljiv način usmjerava pozornost na Jelenu koja nalazi užitak u varanju partnera za kojeg nema lijepih riječi, ali na kojeg se ljuti kada nasluti da i on nju vara. Nataša Dangubić je dojmljiva kao deprimirana i otrovna Gloria koja ostaje u lošem braku sanjajući još uvijek da će postati glumica. Te tri iznimne glumačke interpretacije svojim umijećem zabavljaju gledatelje, a istodobno ispod humora provlače i tugu za nerealiziranim snovima iz mladosti, dok im svojevrsni kontrapunkt stvara Teina majka Đurđa u upečatljivoj interpretaciji Nine Erak-Svrtan koja je s godinama i iskustvom sklona nešto pomirljivijim stavovima prema muškarcima i realističnijim pogledom na veze, ali koja u pojedinim trenucima izaziva salve smijeha otkrivanjem svojih potisnutih radikalnih stavova.
  
  René Bitorajac je u svoju prvu samostalnu režiju unio iskustvo stvaranja hit predstava u kojima je (i to često u izrazito macho ulogama) kao glumac stvarao svoj nemali renome, te je zasigurno u koordiranju zajedničke igre vrlo dobrog ženskog ansambla, ritmu predstave i poentiranju pojedinih replika protagonisticama pomogao svojim osjećajem za ono što publika voli. Uz to je vjerojatno i uživao (kao i veći dio muške publike) u zamišljanju da nevidljiv sjedi na babinjaku i tako dozna o čemu žene razgovaraju međusobno i kako doživljavaju muškarce. Takav njegov pristup očito je protagonisticama donio radost u stvaranju predstave koju prenose na gledalište, nudeći uz dobru zabavu i poneke elemente za razmišljanje i gledateljica i gledatelja o rodnim odnosima. To 5žena.com čini uspjelom stand up komedijom koja je u zapadnim komercijalnim teatrima prepoznata kao novi žanr, iako po mom mišljenju ne bi bilo krivo u tome prepoznati i moderniziranu verziju kabarea. No, bez obzira kako to zvali, 5žena.com je potencijalni hit, ukoliko se bude mogla češće prikazivati, jer glumicama iz raznih kazališta nije lako uskladiti slobodne termine.
  
  © Tomislav Kurelec. KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2014.
  
  5 žena.com
  (po licenci Imagina International Sales kreirala Globo Media)
  redatelj René Bitorajac
  premijera 27. listopada 2014.
  prilagodba teksta René Bitorajac, autor glazbe Mario Mirković, kostimografkinja Vedrana Rapić, oblikovatelj svjetla Tomislav Sabljar, video projekcije Saša Marković, oblikovanje programa iplakata Mario Jurjević, autorica fotografije na plakatu Jelena Balić, autorica fotografija iz predstave Maja Kljajić
  izvode: Mia Anočić Valentić (Tea), Nataša Janjić (Jelena), Nataša Dangubić (Gloria), Daria Lorenzi Flatz (Indira), Nina Erak Svrtam (Đurđa)

Piše: