Za djedove i njihove potomke

Umjetnička organizacija Teatroman, Zagreb: Bjarni Haukur Thorsson, Ja, deda, red. Boris Kovačević

• 
  
  Nakon monodrame Ja, tata (u kojoj u ulozi tate nastupa Rakan Rushaidat) koja je kod publike postigla veliki uspjeh, Umjetnička organizacija Teatroman posegnula je za još jednim književnim uratkom Bjarnija Haukura Thorssona, pa je tako Boris Kovačević na scenu odlučio postaviti tekst Ja, deda. Uloga ne–novopečena djeda pripala je Peri Juričiću, što i ne čudi jer Juričić ima golemo glumačko iskustvo i u više od četrdeset godina na sceni ostvario je mnogo sjajnih uloga. Ipak, kad su u pitanju monodrame, i to posebice one komičnog sadržaja, sve sigurne situacije nerijetko su nadomak tomu da izmaknu kontroli. No u ovom je slučaju jedino publika u najboljim godinama bila ta koja je izmaknula (samo)kontroli – od smijeha.
  
  Glumac i prazna pozornica, priznajem, jedina su dva elementa koja zamišljam prilikom spomena monodrame. U tom pogledu, ni ova predstava nije razočarala. Jer upravo pozornica lišena gotovo svih scenskih rekvizita, osim ponekog taburea, pružila je sjajnom glumcu potpunu slobodu da gledateljima prenese sve ono što je u suradnji s autorskim timom oblikovao – toplu i veselu priču o jednom novom životnom doba i svemu što ono donosi. A to, zrelo doba, očekivano, ispunjeno je brojnim dogodovštinama s kojima se susreću (budući) djedovi. Priču o vremenu u kojem se sad nalazi, vrlo efektno započinje fotografijama iz djetinjstva i mladosti. Tako priča o svojoj supruzi, njihovom upoznavanju, ljubavi i svemu onome što je iz toga uslijedilo: djeci i neprekidnom poslu. Neka su od njegovih sjećanja upotpunjena pomalo zastarjelim komičnim doskočicama koja donekle umanjuju odličan dojam koji predstava ostavlja u cjelini, no srećom – one su dosta rijetke iako bi poneki gledatelj, poput mene, volio da ih je i manje. No, kako je predstava napravljena za širu publiku, tih se nekoliko izlizanih dosjetki može i prečuti.
  
  Predstava dobiva na svojoj dinamičnosti i interakcijom s gledateljima: već na samom početku glumac odabire jednog od gledatelja kao svojeg šaptača kojeg potom, kroz predstavu, nerijetko opominje za nepažnju što, također, kod publike izaziva smijeh. No u predstavi, svojevoljno, sudjeluju i drugi gledatelji koji dobacuju samom gledatelju čime cijela predstava djeluje komunikativnije. Ogoljena scena i udoban kostim u potpunosti su u funkciji glumčevih pomagala. Nakon mnoštva predstava u kojima su scenski rekviziti i pregomilani, čini se pravim osvježenjem posezanje za starim načinom glumačkog iskaza – gestama i mimikom.
  
  Predstava Ja, deda zabavan je i opušten projekt koji će zadovoljiti očekivanja šire publike te je u osamdeset minuta iskreno nasmijati i omogućiti joj da zaboravi na stvarnost u koju će se vratiti ubrzo nakon izlaska iz kazališta. No dotad, zavaljena u udobne kazališne stolice, smijat će se životu, upravo onakvom kakav zaista jest – prepun iznenađenja.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE .hr, 28. listopada 2014.
  
  Bjarni Haukur Thorsson
  Ja, deda
  redatelj Boris Kovačević
  premijera 27. rujna 2014.
  producent: Roman Šušković-Stipanović, adaptacija teksta Roman Šušković-Stipanović, autor glazbe Željen Klašterka, autor fotografija i video snimki Srđan Šarić, autor fotografija i video snimki Srđan Šarić, obrada fotografija Radovan Švob
  izvodi: Pero Juričić

Piše: