Neodoljiva kritika društva

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Oliver Frljić, Jazavac u Kerempuhu, red. Oliver Frljić

• 
  
  Ispod neonskog crvenog natpisa Jazavac na crnoj pozornici, skraćenoj zavjesom (scenografiju također potpisuje Frljić čije se ime može naći i uz Igora Petrovskog kao sukreatora oblikovanja svjetla) Jazavac u Kerempuhu otvara se gotovo ispovjednim nastupom Rakana Rushaidata koji u duhovitim autobigrafskim anegdotama o odrastanju sina iz mješovitog braka Jordanca i Hrvatice nalazi materijal ne samo za efektan komičarski nastup nego i za satirički prikaza odnosa naše sredine prema drugima i drugačijima da bi mu vrhunac bio prizor s nedavne proslave pedesetgodišnjice Kerempuha u kojem glumi sebe kao netom primljenog člana ansambla i liječenog alkoholičara koji susreće jazavca koji se opija za šankom. Rushaidat virtuoznom glumačkom transformacijom glumi i tu humaniziranu životinju koja je dala ime tom kazalištu u prvoj polovini njegovog postojanja da bi početkom devedestih popularna komedija koja mu je dala ime – Jazavac pred sudom postala nepoćudna, jer joj je autor Srbin Petar Kočić (koji je doduše preminuo još u vrijeme Prvoga svjetskog rata).
  
  Već taj prvi dio pokazuje neke bitne elemente predstave. Tako postaje jasno zašto je predstava određena kao autorski projekt Olivera Frljića, dok su kao autori tekstova navedeni uz njega sva četvorica velikih glumaca koji se pojavljuju na sceni (i kojima je vjerojatno pomagala i već afirmirana dramaturginja Dora Delbianco). Frljić je očito koristio glumce navodeći ih da polazeći od svojih osobnih doživljaja i stavova kreiraju situacije koje će najbolje odgovarati i njihovom glumačkom temperamentu i cjelini predstave koju je Frljić zamislio kao složenu kombinaciju zabave i pobune protiv društvenih anomalija koja svakom glumcu pruža mogućnost za očaravanje publike (ali i manipulaciju njome) vlastitom kombinacijom stand-upa i satiričkog kabarea. Borko Perić tako ulazi u fantastiku vrlo duhovitim evociranjem svog susreta s Isusom Kristom koji se razišao s Crkvom, ukazujući pritom na sve one njezine aktivnosti koji izazivaju dvojbe – od pedofilije do miješanja u politiku. Hrvoje Kečkeš izaziva salve smijeha karikiranjem vlastitog humanitarnog rada, a još više svih onih negativnosti koje znaju ugroziti i najbolje zamisli, pokazujući tako licemjerje i drastičan nedostatak morala onih koji se prave kao da nastupaju u ime najviših, posebice domoljubnih ideala. Vili Matula pak karikiranom pozom predavača ukazuje na razliku između humora i vulgarnih viceva (najčešće inspiraranih genitalijama), dugotrajno nižući primjere tog najnižeg oblika predstavljačke zabave.
  
  Vjerojatno je namjera tog posljednjeg segmenta predstave bila da ponavljanjem primitivizma dovede do kraja strpljenje gledatelja i ukaže im na njihovui odgovornost za proizvodnju scenskih besmislica, jer očito je da Frljić publiku drži suodgovornom za dominaciju kazališta okrenutog zabavi. Nisam međutim siguran da se veći broj gledatelja suočio s takvom svojom pozicijom, jer je Vili Matula toliko dobar interpret da su u njegovoj izvedbi i proste i otrcane dosjetke poslužile kao povod za oduševljavajuće raskošnu prezentaciju glumačkog umijeća.
  
  Sličan efekt imala je i kritika odnosa glumaca prema onome što prikazuju, jer su prijelazi između monološko iliti stand-up nastupa pojedinca bile scene u kojima su se svi bezrezervno i očito licemjerno hvalili da bi u trenutku kada bi jedan otišao sa scene preostala trojica počela o njegovom nastupu i sposobnostima govoriti u početku s rezervom prema nekom detalju da bi postupno završili s potpunom negacijom bilo kakvih vrijednosti njegove uloge, pa i cjeline glumačkog rada. To je vjerojatno trebalo pokazati kako se glumci (a i ostali teatarski djelatnici) narcisoidno bave sami sobom, ne razmišljajući kako im je na raspolaganju medij kojim mogu bitno utjecati na mijene društva u kojem djeluju. Međutim i ovdje su virtuozna interpretacija i očito veselje u suigri četiri vrsna glumca mnogo češće izazivali gledateljevo uživanje u komičnim situacijama nego njegovu indigniranost onime što se zbiva iza kulisa.
  
  Frljić je Jazavca u Kerempuhu najavljivao kao primjer kazališta koje mijenja svijet nasuprot onom konvencionalnom koje nastoji zabavljati ili doseći neke visoke umjetničke domete. Polazeći od dnevnopolitičkim zahtjevima izazvane promjene imena satiričkog kazališta Jazavac u Kerempuh taj je cilj naumio postići satiričkim prikazom niza deformacija u razvitku i današnjem stanju hrvatskog društva (u čemu je nedvojbeno uspio), ali i izravnom optužbom gledatelja i kazalištaraca za suodgovornost u oblikovanju teatra koji ne ostvaruje svoju društvenu moć. Iako je i ta dva elementa Frljićeve zamisli moguće razaznati, oni ipak ostaju u dubokoj sjeni izvanredne glumačke igre kojoj je nedvojbeno bitno pridonio i sam Frljić kao redatelj koji glumca znalački potiče na iskazivanje svih interpretatorskih mogućnosti.
  
  Tako su paradoksalno baš redateljske sposobnosti Olivera Frljića odmogle njegovom (pitanje da li ostvarivom) nastojanju da Jazavcem u Kerempuhu stvori kazalište koje mijenja svijet (ili bar teatar koji mijenja vlastitu društvenu sredinu), ali su zato omogućile da s četvoricom izvanrednih glumaca ostvari vrhunsku, iznimno zabavnu satiričnu komediju koja posredno funkcionira i kao oštra kritika naše svakodnevice.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. listopada 2014.
  
  Oliver Frljić,  Hrvoje Kečkeš, Vilim Matula, Borko Perić, Rakan Rushaidat
  Jazavac u Kerempuhu
  redatelj Oliver Frljić
  premijera 7. listopada 2014.
  dramaturginja Dora Delbianco, scenograf Oliver Frljić, kostimografkinja Sandra Dekanić, zbor i produkcija glazbe Damir Ključarić, oblikovanje svjetla Oliver Frljić, Igor Petrovski
  izvode: Hrvoje Kečkeš, Vilim Matula, Borko Perić, Rakan Rushaidat

Piše: