Izvanredne glumačke interpretacije

12. Festival svjetskog kazališta, Zagreb 19. – 28. rujna 2014.: Residenz Theater, Njemačka, Rainer Werner Fassbinder, Gorke suze Petre von Kant (Die bitteren Tränen der Petra von Kant), red. Martin Kušej

• 
  
  Gorke suze Petre von Kant najpoznatije su kao izniman film Rainera Wernera Fassbindera, pa se kao poseban kuriozitet spominje da redatelj kazališne izvedbe Residenz Theatera vjerojatno nije vidio taj film. Međutim i Fassbinder je film snimio prema vlastitoj drami, a treba napomenuti da je početak frenetičnog, naslovima i dometima vrlo bogatog petnaestogodišnjeg stvaralaštva rano preminulog autora bio vezan za kazalište te da je film nastao 1972. kada se sve više usmjeravao prema kinematografiji. Nakon nekoliko prvih filmova koji su kao i kazališno mu djelovanje bili politički angažirani i naglašeno društveno kritički pod vidljivim utjecajem Jean-Luca Godarda u Gorkimn suzama Petre von Kant (1972.) vidljivo je njegovo okretanje prema melodrami povezano s divljenjem opusu Douglasa Sirka, pa je upravo kroz taj žanrovski okvir stilski ekspresivno, a fabularno suptilno i vrlo nijansirano prikazao lezbijsku ljubav, što je u to vrijeme još uvijek bila provokativna tema.
  
  Četrdeset godina kasnije austrijski redatelj – koruški Slovenac Martin Kušej koji pripada vrhu teatra na njemačkom govornom području u kojem ta tema nije nimalo šokantna radi potpuno drugačiju predstavu, slijedeći tek Fassbinderovu fabulu. Naslovna je junakinja uspješna modna dizajnerica koja se zaljubljuje u mladu Karin Thimm koju promovira u vrhunsku manekenku, no tada saznaje da ju je ta mlada žena za koju vjerovala da je neiskvarena, pa čak i nevična zamkama suvremena svijeta, proračunato iskoristila da bi se domogla novca i slave. Kušeja za razliku od Fassbindera nimalo ne zanimaju melodramski obrati u ljubavnim osjećajima. On pokazuje ljubav tek kao sredstvo za stjecanje moći u kapitalizmu koji je danas mnogo okrutniji od onog koji Fassbinder poznavao prije četiri desetljeća kada je oblikovao svoju Petru von Kant.
  
  Kušej bezdušnost suvremnog kapitalizma naglašava i efektnim scenskim okvirom (scenografija Annette Murschetz) – velikim pravokutnikom koji je pleksiglasom u tankim crnim okvirima odvojen od gledališta koje ga okružuje sa sve četiri strane. Te su plohe prozirne samo kada je prizorište osvijetljeno, ali u dvadesetminutnom čekanju na početak izvedbe i tijekom brojnih izmjena scena (koje sažimaju vrijeme radnje, a ponekad služe i za promjenu kostima) funkcioniraju kao zrcala u kojima se gledatelji ogledaju što bi ih pod neugodnim neonskim osvjetljenjem vjerojatno trebalo navesti na razmišljanje o vlastitoj poziciji unutar takvog nemilosrdnog svijeta. A kada je pozornica osvijetljena pod joj je potpuno bijel, ispunjen bezbrojnim potpuno jednakim bocama, od kojih su tek neke ispunjene vodom koju protagonistice ponekad piju, ili se njome peru i polijevaju. Opći je dojam potpuno aseptičan i jasno je da bez obzira na izgovorene riječi tu prave ljubavi, pa niti iluzije o njoj ne može biti.
  
  Virtuozno, silnom fizizičkom energijom i naglašenom unutrašnjom napetošću Bibiana Beglau tumači Petru von Kant kao osobu koja je opsjednuta uspostavljanjem moći čak i prema Karin koja je privlači, ali kojom i dalje želi dominirati, a trenuci u kojima poraz u ljubavi doživljava kao rušenje svoje dominantne uloge prvenstveno u poslu, a tek potom u vezi pravo su remek-djelo nijansirane i iznimno sugestivne interpretacije u kojoj se duševna patnja pretvara u fizički slom. Dostojna partnerica joj je Andrea Wenzel koja u ulozi Karin naglašava tjelesnu privlačnost koja potpomaže njene naivne replike u stvaranju privida žene objekta, spremnog da zadovolji žudnju onoga koji (kao Petra von Kant) ima moć i novac za upravljanje tuđim životima. Svjesno se postavljajući kao roba na tržištu njezina će Karin s lakoćom izigrati one koji povjeruju njenoj hinjenoj bespomoćnosti.
  
  Svjedokinja nadmetanja ove dvije snažne, po svemu različite žene je Marlene –kod Fasbindera također modna dizajnerica koju Petra von Kant potpuno potčinjava svojim potrebama, dok je kod Kušeja otpočetka dovršena ta njena promjena u nešto između ropkinje i tajnice. Izvanredno dojmljiva Sophie von Kessel bez riječi samo svojim zagonetnim pogledom unosi tajnovitost u radnju kojoj ipak manjka neočekivanih obrata, što ipak u dobroj mjeri nadoknađuje baš njezin govor tijela koji iskazuje čitav raspon odnosa prema protagonistici od potpunog potčinjavanja do očitog zamjeranja njenim postupcima, što obogaćuje predstavu nijansama i nagovještajem dubljih emocija kojih nedostaje u odnosu Petre i Karin. Vrlo dobro odigrane epizodne uloge Petrine prijateljice Sidonie (Michaela Steiger), kćerke (Elisa Plüss) i majke (Elisabeth Schwarz) Kušeju koriste prvenstveno za dokazivanje kako svijet Petre von Kant više nema dodira sa svakodnevicom, jer njihova drugačija odjeća mnogo naglašenijih boja (kostimografija Heidi Hackl) kao ni njihovi osjećaji prema protagonistici nemaju mjesta ni značenja u Petrinom okolišu.
  
  Iako režija Martina Kušeja nedvojbeno ima vrijednosti – u Gorkim suzama Petre von Kant uz sjajan rad s glumicama može zadiviti imaginacijom i originalnim rješenjima – naglašena znakovitost svih elemenata insenacije može u prvi mah zadiviti, ali njihova stalnost bez ikakve mijene tijekom odvijanja predstave ipak djeluje pomalo zamorno (posebice brojne promjene prizora s istovrsnim zamračenjem i navođenjem gledatelja na suočavanje sa svojim zrcalnim odrazom), pa je za vrhunske domete ove predstave najzaslužniji izvanredan glumački ansambl na čelu s fenomenalnom Bibianom Beglau.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 1. listopada 2014.

Piše: