Fascinantnost posebnog svijeta

12. Festival svjetskog kazališta, Zagreb 19. – 28. rujna 2014.: Back to Back Theatre, Australija, Ganeš protiv Trećeg Reicha (Ganesh Versus the Third Reich), red. Bruce Gladwin

• 
  
  Trenutak u kojem glumci rekreiraju svoju probu u stvaranju ove predstave, ponavljajući ono što su tada vikali u prazne stolice, zamišljajući buduću publiku: „Došli ste gledati pornografski show čudovišta“ – bitan je pokazatelj odrednica ne samo jednog od u svijetu najcjenjenijih australskih kazališta nego i njegove mnogostruko nagrađivane predstave Ganeš protiv Trećeg Reicha i načina na koji je stvorena. Back to Back Theatre utemeljen je u Geelongu 1987. u vremenu u kojem su australske vlasti bitno mijenjale odnos prema ljudima s posebnim poteškoćama koji su u tom novostvorenom kazalištu našli stalno zaposlenje. Bruce Gladwin je 1999. postao četvrti umjetnički ravnatelj teatra, fasciniran ponajprije time što je vidio da ljudi s mentalnim poteškoćama svojim drugačijim viđenjem svijeta i kazališta mogu ostvariti iznimno originalne i umjetnički relevantne domete. Sklon eksperimentu i traženju novih kazališnih izričaja bio je ponesen idejom da upravo u suradnji s takvim glumcima stvara zajedničke predstave koje će se na vrlo osebujan način baviti društvenim i etičkim pitanjima.
  
  Tako je nastala i ova predstva kojoj je imala dva najvažnija ishodišta. Brian Tilley često je crtao indijskog boga sa slonovskom glavom Ganeša, zaštitnika obrazovanja, znanja, mudrosti i lijepih umjetnosti (pa je i bilo logično da on tumači tu ulogu). Čitav je ansambl pak zabrinjavao porast neonacizma, međutim između te dvije teme nisu nalazili poveznica, te su ih potražili na Googleu. Tamo su otkrili da je kukasti križ nastao od svastike, drevnog hinduskog religijskog simbola. Otuda je proizašla ideja o odlasku Ganeša u nacističku Njemačku u vrijeme Drugoga svjetskog rata i vrhunca holokausta da bi mu Hitler vratio simbol, jer će inače bogovi zbog zla koje ljudi čine istrijebiti cjelokupno čovječanstvo. Ipak ta radnja ostaje u sjeni prikaza bitnih sukoba u trogodišnjem radu na predstavi, gdje se kao jedna od najbitnijih tema profiliralo pitanje Scotta Pricea o tome kako on i trojica ostalih interpreta mogu igrati u toj predstavi kada nisu ni Židovi ni Indijci pa ni Nijemci. I dok je redatelju (kojeg glumi nehendikepirani David Woods) to nešto samorazumljivo i uobičajeno u kazališnoj fikciji, ansambl nije bio uvjeren u ispravnost tog posla sve dok nisu posjetili konclogor Mauthausen i vidjeli dokumentaciju o tome da su prije progona Židova i ostalih nepoćudnih nacisti sustavno ubijali intelektualno i fizički oštećene osobe kao nedostojne života.
  
  Takvo traženje razloga za stvaranje predstave glumce s teškoćama stavlja u potpunu opoziciju redatelju koji i pored traženja nekonvecionalnog kazališnog izraza ni ne pomišlja na sličan način ispitati istinitost i opravdanost svojih motiva za stvaranje ove predstave. Ta se suprotstavljenost naglašava i time što David Woods u ulozi redatelja čitavo vrijeme tvrdi da su međusobna ljubav i razumijevanje u ansamblu najvažniji za stvaranje predstave, ali i život glumaca, da bi uz redatelja tumačio i ulogu dr. Mengelea koji također tvrdi da beskrajno voli hendikepirane (kao materijal za svoje monstruozne eksperimente), što navodi na sumnjičavo ispitivanje sličnosti tih odnosa prema drukčijima.
  
  S druge strane i potpuno neuobičajena interpretacija Hitlera fizički najkrhkijeg, ali intelektualno najzagonetnijeg interpreta Simona Lahertya donekle narušava očekivani efekt sukoba jednog od bogova s utjelovljenjem zla. Iz toga neprestano buntovni Scott izvlači najnegativnije sudove o predstavi koju stvaraju, a uz to dvoji i jesu li oni uopće sposobni odigrati je, te se pritom posebno obrušava na Marka Deansa tvrdeći da mu je mozak kao u zlatne ribice. Mark se ne ljuti nego dlanovima imitira kretanje ribice s obješenjačkim izrazom lica koji upućuje na to da se on tek djelomice zatvara u neki svoj svijet, povremeno vrebajući priliku da bi ismijao one koji ga podcjenjuju.
  
  Upravo ta vrlo precizna suigra u stvaranju mnogostrukosti međusobnih odnosa bitno pridonosi kompleksnosti značenjskih slojeva koji se manje očituju u sferi političkog koje je bilo polazište stvaranja predstave, a mnogo više u isticanju posebnosti svakog glumca kao neponovljivog ljudskog bića koje će na potpuno originalan način tražiti ne samo istinu nego i njezino iznimno dojmljivo kazališno uobličenje.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. rujna 2014.

Piše: