Fascinantne dubine uma

Zagrebačko kazalište mladih: Sarah Kane, 4.48 Psihoza, red. Božidar Violić

• 
  
  Iako je 1999. napustila ovaj svijet s tek navršenih dvadeset i osam godina Sarah Kane već je osigurala jednu od najznačajnijih uloga u britanskoj drami kraja prošlog stoljeća, a znatno je utjecala i na razvitak suvremenog teatra u čitavoj Europi i njegovog, ako ne najznačajnijeg, a ono najagresivnijeg odvjetka – dramaturgije „krvi, znoja i sperme“ koja je na nepravde i nedostatke suvremena svijeta upozoravala šokantnim scenskim prizorima nasilja, umorstava i (najčešće izvitoperena) seksa. Doduše nerijetko je takva scenska provokacija korištena za privlačenje publike, a bez dublje autorske potrebe. To međutim nije bio slučaj kod Sare Kane, koja je snažno, izrazito osobno i silno osjetljivo doživljavala sve negativnosti koje su je okruživale od društvenih, političkih i moralnih do onih posve osobnih. Takav samorazarajući stav posebice je očit u njezinom posljednjem komadu 4.48 Psihoza, dovršenom tek mjesec dana prije njezinog samoubojstva.
  
  Taj tekst, sastavljen od proze i poezije, pa čak i brojeva, nema čvrste podjele na likove kojih može biti i više i manje nego u predstavi ZKM-a, ali je dramatičan ne samo po dojmljivom prikazu duševna stanja koje prethodi samoubojstvu nego i po dramaturškoj organizaciji koja ga određuje kao kazališni predložak. Može ga se doduše tumačiti i kao oproštaj autorice (koja postaje i protagonistica) od svijeta u kojem i pored želje za životom ne može živjeti. Tome u prilog ide i naslov koji brojkom označava vrijeme u kojem se autorica svakog jutra budila i koncentrirano pisala vrlo samosvojnu dramsku literaturu koja međutim nadilazi privatne, isključivo sebi okrenute zapise. Bogatstvo značenjskih slojeva i njihovo iznimno uspjelo književno uobličenje stvaraju složenu strukturu tragedije koja nadilazi okvir pojwdinačne osobne sudbine. Na to ukazuje i Božidar Violić: „Razočaranje u ljubavi realan je životni poticaj za samoubojstvo, ali autoričini se razlozi za taj čin proširuju do najširih granica neizdržljivosti na svim razinama života: moralnim, političkim, vjerskim, na ratovima, ubijanjima, silovanjima, patnjama i nepravdama, kojima je bespomoćno ljudsko stvorenje izloženo u suvremenom svijetu. Protagonistkinja Sarine Psihoze stoljećima je udaljena od svjetske boli Goetheova Wertera. Mi smo njezini više ili manje ogorčeni, tužni suputnici koji nemamo dovoljno hrabrosti ni odlučnosti za taj čin."  
  
  Zanimljivo je pritom da se djelom Sarah Kane u nas ponajviše bavi veliki, generacijski od nje vjerojatno najudaljeniji, redatelj Božidar Violić koji je 2011. u ZKM- režirao i njezinu Fedrinu ljubav. On je, možda baš zbog velikog iskustva u tekstu, ali i u njezinom tragičnom činu prepoznao, a zatim i redateljski čvrsto i dosljedno proveo ideju o ženi koja nije psihički bolesna nego lucidna, ali i toliko osjetljiva da pri zdravoj pameti ne može naći razloga za život u svijetu punom strahota. Na svojstva tog svijeta ukazuju i zastrašujuće dimenzije vrlo efektne scenografije Nine Bačun koja visinom bijelih zidova i njihovom stilizirano prenaglašenom perspektivom (koja može podsjetiti na scenografije u njemačkim ekspresionističkim filmovima) naglašava izgubljenost ljudskog bića ne samo u bolničkoj sobi koju ti zidovi zatvaraju nego i svijetu koji čovjeka pritišće već samom svojom monumentalnom pojavnošću. Dominantna bijela boja (bolnički krevet, spavaćica pacijentice, kute i hlače dvojice psihijatara u kostimografiji Doris Kristić, precizno prilagođenoj temeljnoj ideji) pojačava dojam aseptičnosti i beživotnosti u kojoj pacijentica mora biti beskrajno okrenuta svojim mislima, stavovima i sjećanjima, što tek povremeno prekidaju kratki dolasci dvojice psihijatara kroz bočne plohe na kojima nema vrata nego se samo odmiče jedan njihov dio.
  
  U teatarskim, pa i filmskim prikazima sličnih situacija psihijatri su najčešće oruđe represije kojom društvo želi stvoriti poslušnog pojedinca po mjeri nekog svog shvaćanja prosječne normalnosti, no Violić u tekstu Sarah Kane posebno naglašava one dijelove koji pokazuju kako ona cijeni posao psihijatara, iako ne vjeruje niti da je doista psihički bolesna niti da je oni mogu izliječiti, a toga su i oni svjesni, iako joj nastoje pomoći u okviru svojih mogućnosti ne krijući svoje simpatije prema njoj kao i razočaranje koje ih je dovelo do uvjerenja da njihovo znanje i postupci neće imati pozitivna učinka. Te pomiješane osjećaje kao i svojevrsnu zbunjenost koja se bori s profesionalizmom i uobičajenim normama ponašanja vrlo su nijansirano ostvarili u svojim uspjelim kreacijama Damir Šaban kao stariji psihijatar koji nakon razgovora koji pokazuju više tugu nego bolest nastavlja pacijentici davati lijekove, iako ni sam nije više siguran da će joj to pomoći, te Zoran Čubrilo kao mlađi psihijatar, koji joj možda bar malo uspijeva pomoći razgovorom, ali koji neće moći razriješiti dilemu s kojom se suočava nakon njezinog priznanja da joj se on sviđa. I on ima slične osjećaje, ali to se kosi s njegovom profesijom i čitavim njegovim načinom života te ne može prihvatiti širenje njihovih veza izvan odnosa liječnika i pacijentice.
  
  To je jedna od rijetkih izrazito dramskih situacija, ali kao što su odnosi s psihijatrima tek mali dio onoga što tvori 4.48 Psihozu, tako je i vizualno i silinom energije daleko dramatičniji sukob protagonistice sa samom sobom kojeg je vrhunac scenski riješen vrlo efektno tako da se umjesto onog najmanjeg zida u pozadini pojavi zrcalo s njezinim odrazom prema kojem (tj. prema samoj sebi) ona izražava najsnažniju agresivnost. To je konačni pokazatelj da je pravi dramski sukob ovog posljednjeg komada Sarah Kane borba protagonistice (a to znači dobrim dijelom i autorice) sa samom sobom. Međutim da bi – uz svu preciznost i imaginaciju Violićeve režije i izniman prinos njegovih suradnika – taj sukob koji je Sarah Kane fascinantno uobličila u jeziku (a vrsno preveo David Albahari) ostvario puni scenski život neophodna je bila vrhunska kreacija protagonistice koja je tim riječima i njihovom dojmljivom otvaranju unutrašnjih svjetova morala naći adekvatan glumački izraz.
  
  Violić je taj iznimno težak i kompliciran posao povjerio Jadranki Đokić, glumici koja je ostvarila niz velikih uloga, ali među kojima gotovo da nema nijedne s većim brojem dodirnih točaka s junakinjom Sarah Kane. Koliko god se takav izbor mogao na prvi pogled činiti riskantnim Violić je dokazao da je potpuno u pravu. Vjerojatno je Jadranka Đokić morala uložiti mnogo napora da bi u vlastitoj glumačkoj osobnosti našla neke spone s protagonisticom, a taj napor se u ovoj izvanrednoj interpretaciji prometnuo u sugestivan prikaz muke kojom ta mlada žena dokazuje (prvenstveno samoj sebi) da nije psihički bolesna nego da je potpuno razumna i opravdana odluka da zbog osjetljivosti prema grozotama od onih svjetskih razmjera do potpuno intimnih odustane od života u ovome svijetu. Uvjerljivost kojom je toj muci Sarah Kane scensku auteničnost i životnost podarila Jadranka Đokić je Violićevoj interpretaciji 4.48 Psihoze bitno pomogla da postane vrhunska predstava.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2014.
  
  Sarah Kane
  4.48 Psihoza
  redatelj Božidar Violić
  premijera 12. listopada 2014
  prijevod David Albahari. scena Nina Bačun. kostimi Doris Kristić, zvuk Frano Đurović, svjetlo Aleksandar Čavlek, asistentica redatelja Stella Švacov Miletić. inspicijentica Stella Švacov Miletić, jezična savjetnica Đurđa Škavić
  izvode: Jadranka Đokić, Zoran Čubrilo, Damir Šaban

Piše: