U stanu bez prozora
Gostovanje: Umjetnička akademija u Osijeku, Sławomir Mrożek, Emigranti, red. Jasmin Novljaković (u Centru za kulturu Trešnjevka, Zagreb)
-
Sławomir Mrożek (1930-2013) bio je od šezdesetih do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća jedan od najcjenjenijih i najizvođenijih ne samo poljskih nego i europskih dramatičara. Dovodilo ga se u vezu s teatrom apsurda, posebice prvi njegov veliki međunarodni uspjeh Tango (1964), a još više s avangardizmom velikih mu prethodnika Stanisława Ignacya Witkiewicza i Witolda Gombrowicza. No, iako su inovativnost (tek djelomice građena na temelju spomenutih književnih bliskosti) i visoki dometi njegovih tekstova za kazalište bili najbitniji za izniman ugled koji je brzo ostvario u kontinentalnim razmjerima, ipak je dobar dio zanimanja za njegove komade proizlazio i iz onog značenjskog sloja koji je, uza svu modernost njegovog stila, bio određen kritičkim preispitivanjem nehumanosti jednopartijskog sustava koji je tada vladao velikim dijelom Europe i svijeta.
Događalo se to i onda kada autori predstava i nisu stavljali naglasak na politički kontekst njegovih djela kao u nizu pamtljivih uprizorenja Mrożeka u Hrvatskoj. Emigrante (1975) je samo godinu dana nakon praizvedbe koju je režirao Andrzej Wajda u Krakovu, kod nas u Teatru u gostima postavio Tomislav Radić sa sjajnim Fabijanom Šovagovićem i Vanjom Drachom, a nisu znatnije za praizvedbama kasnile ni režije Miroslava Međimorca u Teatru &TD 1982. Pješice (po mom mišljenju jedna od najboljih zagrebačkih predstava druge polovine prošlog stoljeća) i 1989. također dojmljiv Portret. Međutim bez obzira na htijenje tvoraca predstava, čak i kada su politički aspekt komada stavljali u drugi plan, društvo u kojem su živjeli gledatelji navodilo ih je da upravo tom elementu posvete veliku pozornost.
Međutim koliko je god takvo čitanje i interpretiranje njegovih komada pomoglo Mrożeku u nagloj afirmaciji, ono je svojom parcijalnošću nakon pada vladavine komunizma donijelo i pojednostavljeni stav kako Mrożek zbog nestanka sustava o kojem je pisao više nije aktualan. Iako je poimanje Mrożeka kao dnevno angažiranog pisca prolazne vrijednosti potpuno krivo, jer njegov je opus bogat mnogim daleko kompleksnijim vrijednostima, takav je stav prevladao u devedesetima kada ga se gotovo uopće nije izvodilo, Tek u posljednjih desetak godina, najprije u Poljskoj, a potom i izvan nje, njegova djela žive novi scenski život u drugačijem svijetu.
Iz tog je motrišta vrlo zanimljiva predstava Emigranata Umjetničke akademije u Osijeku u režiji Jasmina Novljakovića, koji je predstavu radio s dvojicom studenata bez osobnih iskustva sa socijalističkim društvenim uređenjem iz kojeg su dvojica Poljaka stigli u Pariz gdje žive zajedno u jeftino iznajmljenom podrumskom prostoru bez prozora. Iako su došli iz iste zemlje domovina je jedino što im je zajedničko. Jedan je intelektualac, disident i politički izbjeglica, dok je drugi priprost, neobrazovan radnik koji kao gastarbajter nastoji zaraditi novac i po povratku u Poljsku ženi i djeci omogućiti bolji život. Njih igraju studenti glume mlađi od likova koje tumače, pa na početku čvrsto postavljaju neka vanjska uporišta svojih interpretacija. Intelektualac u tumačenju Krešimira Jelića se pomalo prenaglašeno postavlja kao tip dominantne osobe koja iz svojih duhovnih visina jedva obraća pozornost na sustanara, a i to jedino onda kada mu bez imalo suosjećanja ukazuje kako bez problema prozire njegove izmišljotine o onom što mu se lijepo dogodilo na izlasku u grad, te kako i sam sebe zavarava naivnim maštarijama. Antonio Jakupčević kao ekonomski emigrant teže uspostavlja odnos prema liku koji tumači, pa ne samo da se oslanja na vanjski izraz bijede preko ogromnih rupa na čarapama nego i do karikature dovodi nastojanja da od supatnika izmuze koju cigaretu ili nešto hrane.
U tom uvodu Mrożek dvije tipične, ali teško spojive emigrantske sudbine povezuje strukturno se oslanjajući na teatar apsurda, a potom nastavlja neočekivanim obratima koji otkrivaju da se iza onoga što se gledatelju činilo tipskim licima nalaze karakteri koji često djeluju potpuno drugačije od očekivanog, izvlačeći iz dubina svojih osobnosti snažne osjećaje i misli koje od njih publika ne očekuje. Tako se postupno otkrivaju kao vrlo složena bića koja su možda tek malim dijelom određeni tada postojećim društvenim sustavom, a mnogo više ljudima među kojima su živjeli, obrazovanjem i osobnim predispozicijama, životnim željama i usmjerenjima. To postupno obogaćuje njihov odnos, vodi ih i prema sukobu, ali i njegovom razrješenju i unatoč svim nesporazumima osjećaju prijateljstva koje im omogućuje da budu potpora jedan drugome u neprijateljskom svijetu, ne samo onom u domovini nego i ovom u kojem su se našli kao stranci.
U oblikovanju takvih vrlo složenih protagonista mladi interpreti ostvaruju sjajne uloge. Kod Krešimira Jelića fascinira način kako iz intelektualne nadmoći prelazi u tragičan osjećaj stvaralačke nemoći, da bi potom vrlo nijansirano odigrao približavanje i pravi osjećaj prijateljstva prema svom supatniku kojeg je Antonio Jakupčević tumačio sve uvjerljivije i sugestivnije kako je nestajala lažnost njegove fasade i otkrivala se duboka ljudska bol zbog gubljenja smisla vlastitog postojanja, što ga vodi prema dramatičnom pokušaju samoubojstva unatoč tome što je već zaradio mnogo novca i tako ispunio ono što mu se u prvom trenutku činilo pravim ciljem njegovog života.
Radeći kao nastavnik glume s dvojicom tako talentiranih studenata Novljaković se koncentrirao na glumačke interpretacije koje su baš zbog truda koji je Jeliću i Jakupčeviću bio potreban da se sažive s Mrożekovim tekstom našli u njemu nijanse i kompleksnost, potisnute u vremenima kada se u djelima velikog poljskog dramatičara isticala njihova političnost i društvena kritičnost. Uz izniman rad s glumcima i stvaranje dojmljive atmosfere Novljaković je precizno dozirao ritam predstave da bi do gledatelja doprlo svo bogatstvo značenjskih slojeva Emigranata i tako stvorio vrlo vrijednu predstavu koja potvrđuje opravdanost sve češćeg prikazivanja studentskih predstava širem krugu ljubitelja kazališta.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. srpnja 2014.
Piše:
Kurelec