Virtuozna zagrebačka farsa

29. Zagrebačko histrionsko ljeto, 10. – 31. srpnja 2014.: Glumačka družina Histrion, Jean-Baptiste Poquelin Molière, Gospon doktor Vinski Opatovinski, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  I ove će godine Zagrepčane uveseljavati lokalizirana verzija klasične komedije. Ovaj je put to Molièreov Liječnik protiv svoje volje (Le Médecin malgré lui, 1666.) u kao i uvijek vrsnom prijevodu na kajkavski i iznimno imaginativnoj adaptaciji Vladimira Gerića, koja je radnju prebacila u Zagreb tridesetih godina dvadesetog stoljeća, i režiji Dražena Ferenčine, koji je na Histrionskom ljetu još jednom pokazao preciznost i maštovitost u stvaranju publici iznimno privlačnog zabavnog teatra visoke vrijednosti. No, nije samo Gerić osuvremenjivao priču o doktoru kojeg batinama natjeraju da se bavi tim njemu nepoznatim poslom u kojem se ipak snalazi s puno duha i komičnih obrata. I sam Molière se koristio starijim izvorima i to ne samo onim najuočljivijim – talijanskom commediom dell'arte nego i srednjovjekovnim farsama, pa čak i još starijim indoeuropskim izvorima koji korijen imaju u pričama na sanskrtu iz dvanaestog stoljeća. No, ma koliko ti podaci bili zanimljivi, daleko je važnije da Molièreov komad u Gerićevoj koautorskoj verziji može zanimati i nasmijati današnju publiku (ne samo zbog možebitnih malicioznih asocijacija na situaciju u našem zdravstvu).
  
  A da je tome tako pokazalo se već prije petnaest godina kada su Histrioni isti taj Molièreov tekst u Gerićevoj adaptaciji i Ferenčininoj režiji, tada pod nazivom Doktor pod mus izvodili s velikim uspjehom kojem je bitno pridonio i tumač naslovne uloge – jedan od najvećih kazališnih komičara druge polovice dvadesetog stoljeća – Mladen Crnobrnja Gumbek (1939-2000) kojem je to bila posljednja uloga koju nije dospio odigrati više od petnaest puta, iako je i dalje postojalo veliko zanimanje publike. Zbog toga se u Histrionima povremeno razmišljalo o ponovnom postavljanju tog komada, ali da bi se moglo vjerovati u ponavljanje takvog uspjeha trebalo je naći i glumca koji bi mogao nositi predstavu kao što je to svojedobno napravio Gumbek.
  
  Jan Kerekeš je u ulozi naslovnog lika (a zapravo drvara Hamuličeka koji silom prilika postaje doktor Vinski Opatovinski) iskazao talent vrhunskog komičara, a i veliko glumačko umijeće u nijansiranom oblikovanju lika koji se u trenu prilagođava nevjerojatnim promjenama odnosa s ostalim likovima komada i potpuno neočekivanim situacijskim obratima koji do suza nasmijavaju publiku. U tome ima i znatnu pomoć u potenciranoj karikaturalnosti ostalih interpreta koji ipak povremeno posežu za svojim već viđenim rješenjima umjesto istrajavanja na inventivnom pronalaženju specifičnih karakteristika likova koja ovdje tumače. To se ponajmanje može prigovoriti Ani Majhenić u ulozi protagonistove žene Martine, ne samo zato jer joj je to prvi nastup u Histrionoma (uz koji je u ovoj predstavi i „tancanje skup posložila“) nego i zbog toga što njezina precizno kontrolirana suzdržanost povremeno puca na neočekivano smiješan način što pomaže Janu Kerekešu u efektnom otvaranju predstave u kojem Hamuliček na prigovore svoje supruge uzvraća udarcima po stražnjici. Međutim kada mu prigovori susjed gospon Roberko (Vid Balog u svom tipičnom efektnom komičarskom zamahu), njih dvoje mu se zajednički oštro suprotstave s tvrdnjom da oboje u tome uživaju i da se on tu nema što miješati.
  
  Cijela radnja je dramaturški organizirana na sličnim obratima koji efektno povezuju inače fabularno prilično labavo povezane prizore. Tako se u nastavku pred kućom Hamuličekovih nađu dvojica ne previše bistrih slugu gospona Geronteca – Lukanc (Adam Končić ga tumači izvlačeći maksimum iz njegovog komičnog govora određenog slovenskim podrijetlom) i Valek (u interpretaciji Draška Zidara, koji uspjelo karikira nesrazmjer između ambicija tog lika da se pokaže doraslim i najkompliciranijim situacijama i njegove nesposobnosti da shvati i najjednostavnija obrazloženja). Oni traže doktora koji bi izliječio Gerontecovu kćerku Luciju koja je potpuno zanijemila, a Martina im (ne odajući da se radi o njenom mužu) kaže da upravo ovdje živi izvanredni doktor Vinski Opatovinski koji ne želi odati svoj identitet, pa ga se na to može prisiliti jedino dobrim batinama.
  
  Osim što se i taj prizor nastavlja u brzom ritmu kojeg redatelj Dražen Ferenčina koristi kao bitan element komike, on pokazuje i način na koji će Jan Kerekeš iznimno uspjelo nastaviti graditi svoju ulogu. Nakon što Lukanca i Valeka nastoji s ponešto čuđenja i podosta humora razuvjeriti u swvoje liječničke sposobnosti, te kada se ne može spasiti od batina on protagonista tumači onako kao ga ostali žele vidjeti, a pritom ga posebno veseli da time može zaraditi. Pritom se služi raznim smicalicama, glumeći da je pijan ili zaboravan kada u nečem pogriješi ili pak nastupajući oholo kada neobičan slijed slučajnosti djeluje kao potvrda njegovih iznimnih iscjeliteljskih sposobnosti. Posebnu vrijednost njegovoj igri dodaje i to što njegov protagonist, a i on sam kao glumac, uživa u izvrgavanju ruglu ljudi koje su zaglupile društvene konvencije i licemjerni moral: od oca Geronteca, koji odlučuje o vjenčanju svoje kćerke Lucije, do ponašanje i njega i gotovo svih ostalih prema drugim ljudima na temelju pretpostavljenog društvenog ranga. Takva slika društva, ne samo zagrebačkog između dva svjetska rata kao zakrivljenog zrcala današnjice, povezuje histrionskog Gospona doktora Vinskog Opatovinskog Vladimira Gerića i Dražena Ferenčine ne samo fabularno nego i svjetonazorski s Le Médecin malgré lui i Molièreovim pogledom na licemjerje moraliziranja i trud da se dopre do istine, čak i onda kada se ona mora kriti u farsi i komici.
  
  Takav put prema istini dojmljivo je oblikovala Marija Borić koja je silnom energijom i životnom veselošću utjelotvorila Julišku, Lukancovu ženu i Gerontecovu dadilju. Ona jedina pokušava gazdi razumno objasniti prave razloge navodne nijemosti njegove kćerke da bi, kada prestane vjerovati kako će ograničene malograđane privesti pameti, prešla na Juliškin materinji mađarski jezik, te tako ostvarila kompleksnu ulogu koja uz niz komičarskih bravura svojim težnjama efektno nadopunjuje Kerekešova Vinskog Opatinskog. Ostali likovi brinu se pak prvenstveno za dobru zabavu i smijeh, a među njima je Ljubomir Kerekeš kao Gerontec najtočniji u pronalaženju mjere u stilizaciji i najprecizniji u poentiranju, dok Tara Rosandić očito uživa u preskakanju velikog raspona koji dijeli njezinu glumljenu bolest i hipertrofiranu ljubavnu strast prema mladom, za oca neprihvatljivom Leksiju (u krajnje karikaranoj izvedbi Gorana Košija).
  
  Uz neprestani smijeh špelancijama cijelog razigranog glumačkog ansambla publika je mogla uživati i u prizoru nekadašnjeg dvorišta na Opatovini kojeg je uspješno iz „teatruma zrihtal“ Miljenko Sekulić, u vizualno atraktivnim kostimima koje su „zmislile i pririhtale“ Ika Škomrlj i Elvira Ulip uspješno donijevši dašak vremena u kojem se radnja zbiva, a koje su efektno (slično kao u filmu Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli) oživjele i brojne popijevke vezane za međuratno razdoblje. Sve je to u čvrstu cjelinu atraktivne komedije s nostalgičnim prisjećanjem na Zagreb kakav je nekad bio i jezik kojim se u njemu tada govorilo s mnogo redateljske invencije i promišljenosti uobličio Dražen Ferenčina, zaslužan za još jedan značajan uspjeh histrionskog pučkog teatra.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. srpnja 2014.

Piše: