Premijerno odigrana krajem kolovoza 2013. na Ljetnim noćima Teatra Exit u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, monodrama Izložak br. 49 otvorila je i ovogodišnje, pete Exitove Ljetne noći u MUO koje se održavaju od 29. lipnja do 2. kolovoza 2014. Odigrana je, kako je s njome i praksa, u izložbenom prostoru Muzeja, dok je na glavnoj pozornici Exitova ljeta, u atriju MUO, paralelno išao komad Njuške. Izveden iz kratke priče Nipple Jesus britanskog pisca Nicka Hornbyja (1957) objavljene u zbirci Razgovor s anđelom (Algoritam, 2002; izvornik Speaking with the Angel, 2001), Izložak br. 49 reprezentativan je primjer monodramskog kazališnog minimalizma, dodatno ojačanog ukidanjem pozornice kao mjesta izvedbe, što gotovo posve briše – ponovimo notorno – ustaljenu, ugodnu podjelu uloga između glumca i publike u kojoj izvođač, očekivano i uobičajeno, dominira samim položajem na posebno osvijetljenoj i uređenoj sceni, odjeven u kostim, što nam sve daje do znanja da se, sa suradnicima, posebno pripremio da nešto predstavi.
Pripremljeni scenografski rekvizit Izloška br 49. tek jedan je obični, drveni, viši, barski stolac s naslonom, jedina dva igrajuća rekvizita su obična plastična boca s vodom - koja možda ni nije rekvizit, nego naprosto piće kojim glumac osvježava grlo – i kutija cigareta koja se svo vrijeme nalazi u džepu košulje da bi zaigrala tek na samom svršetku, nakratko, bez stvarnog pušenja. Glumčeva se odjeća ne doima kostimom, nego onim što je toga dana odjenuo, a svjetlo je obično, bijelo, nepromjenjivo tijekom cijele predstave, tek u elementarnoj funkciji bolje vidljivosti gledanoga.
Okolnosti, dakle, glumca Damir Poljičaka u startu postavljaju kao čovjeka na kojega smo naišli ovdje, u muzejskom prostoru, na njegovu radnome mjestu. Jer, taj Damir se i predstavlja kao Damir (u izvornku Dave), zaštitar, čuvar u muzeju, donedavno izbacivač u noćnim klubovima, čija supruga njegovo zanimanje radije naziva „stručnjak za sigurnost“. Taj će nam Damir tijekom pedesetak minuta ispričati događaje vezane uz njegov nedavni, prvi muzejsko-čuvarski posao, kad je dobio zaduženje paziti na kontroverzni Izložak br. 49, koji, kao artefakt, preziznije opisuje izvorni naslov Hornbyjeve priče Nipple Jesus, odnosno Isus od bradavica. S obzirom na pristup oba Damira, izvanredno pogođenoga tona koji u savršenim omjerima spaja prosto ljudsku srdačnost sa određenom službenom distancom, lako možemo zamisliti situaciju u kojoj nam, kao posjetiteljima muzeja, stvarni zaštitar priča isto to, krateći vrijeme tijekom dana u kojem se ne događa ništa vrijedno njegova angažmana.
Izvrsno napisan, duhovit i mudar, zabavan i provokativan, odlično preveden i prilagođen, Hornbyjev tekst tečno i šarmantno razmatra neka od vječnih pitanja o smislu umjetnosti i određujućoj točki koja neko djelo ili čin kvalificira kao umjetničko kao i o pitanju gledišta, odnosno o relativnosti skoro svega mogućega, a istodobno nudi i živ, topao portret jednog lika. I kako to već s vrsnim štivima biva, usput, implicitno, govori mnogošta o životu, društvu i ljudskoj prirodi, u mikro i makro smislu.
Poljičak, baš kako i treba, glumi kao da ne glumi. Nepretenciozno, jednostavno, staloženo, malne samo mirno stojeći, tek uz nužne, odgovarajuće geste i grimase, bez falš nota i pogrešnih izbora, uvjerljivo priča svoju priču, koja će – zaslugom teksta i izvedbe – nasmijati i tiho i glasno, pobuditi sućut, ponuditi brojne repere prepoznavanja, raspiriti poneku uspavanu misao, ponukati na mozganje. Jer, iako neobrazovan i donekle sklon nasilnom rješavanju nesuglasica, izbacivač Damir razumna je osoba otvorena duha, spremna, donesu li prilike takav sklop, doživjeti i usvojiti nešto novo, spremna na usvajanje vrijednosti iznad njegovih dotadašnjih dometa. Upravo zato, o doživljajima koji su ga smeli i zbunili ne pripovijeda nam kao ekstrovert koji želi zabaviti društvo (što je, primjerice, temeljno polazište protagonista također Exitove, također izvrsne monodrame Ja, tata! s Rakanom Rushaidatom), nego gotovo samozatajno, s neizrečenom težnjom da eventualno čuje mišljenje nekoga vičnijeg od sebe, koje bi mu pomoglo razbistriti dojmove.
Baš poput (većine) nas, on je običan mali čovjek koji nastoji skrbiti za obitelj, barem korektno obavljati svoj posao (koji pritom i voli) i snaći se u toj velikoj, svima nam dodijeljenoj komplikaciji zvanoj život, u kojoj samo mijena stalna jest.
© Janko Heidl, KAZALISTE.hr, 2. srpnja 2014.
