Svako vrijeme nosi svoje breme

Teatar &TD, Zagreb i Kufer, Zagreb: Miran Kurspahić, Potop, red. Miran Kurspahić

• 
  
  Svestrani umjetnik Miran Kurspahić postavio je na sceni &TD-a novi autorski projekt vrlo aktualne tematike i zanimljive koncepcije. U povodu pedesete obljetnice velike poplave u Zagrebu prikazana je obitelj, odnosno dvije generacije jedne obitelji, jedna smještena u 1964., a druga u suvremeno doba, u 2014. godinu. Djedovi i bake dati su kao vršnjaci svojih unuka gdje se svatko od njih na svoj način nosi sa specifičnim problemima svoga vremena.
  
  Bez namjere da detaljno analizira i propituje slabosti i propuste različitih političkih sustava u kojima junaci plivaju, predstava razotkriva pojedinačne sudbine unutar njih. Paralela između dvije priče povučena je vrlo domišljato i efektno. U istom zagrebačkom stanu u kojem je šezdesetih živjela tročlana obitelj danas žive njihovi potomci. Vremenski odmak između njih nije signaliziran nikakvim pomoćnim efektima i postupcima, nego su obitelji istovremeno prikazane u stanu s autentičnim uređenjem u duhu sredine prošlog stoljeća. Tom simultanošću su, uz prvobitni efekt začudnosti, vrlo jasno istaknute razlike između njih i između životnih izazova s kojima se suočavaju. Dok se jedni bore s elementarnom nepogodom u obliku poplave, drugi su izloženi ekonomskoj kataklizmi i bore se s njezinim posljedicama. Jedina poveznica između ove dvije priče je osmogodišnja djevojčica, najprije dijete, a onda stroga i zabrinuta majka (obje uloge je izvrsno izvela mlada debitantica Franka Mikolaci, izazvavši svojom transformacijom oduševljenje i smijeh).
  
  Glumci su vrlo lijepo oblikovali likove, prvenstveno Lana Barić i Dean Krivačić kao supružnici koji u mračnim vremenima pokušavaju opstati, živjeti od poštenog rada ne zamjerajući se režimu. U njihovim ulogama ima dosta toga tipskog – dobroćudni, neiskvareni muž i ambiciozna, brbljiva žena, ali je tragičnost trenutka i njih donekle individualizirala. Drugi par glumaca (Sven Jakir i Iskra Jirsak) također je vrlo uvjerljivo igrao, s tim da su njihovi likovi lišeni humora, mnogo su bliži današnjem gledatelju, poznati i gotovo preslikani iz suvremene zbilje.
  
  Glazba Nikše Marinovića, uz kostime, scenografiju i precizno razrađene rekvizite, dočarava duh šezdesetih godina 20. stoljeća. Predstavom sve vrijeme struji duh Zagreba toga vremena, koji je sada već dalek i pomalo bajkovit, ali ga stalno razbijaju dionice svakodnevnih razgovora članova suvremene obitelji koji otkrivaju suvremenu hrvatsku stvarnost – krizu, nezaposlenost, deložacije i rezigniranost.
  
  Životi protagonista, prikazani u sinkronijskom presjeku, oslikani su u svoj svojoj punini, s mnoštvom živih detalja i raznorodnih utjecaja i aspekata. Te zaokružene slike iz života koje tvore povijest, kroniku jedne obitelji vrlo sugestivno ukazuju na određenu degradaciju kvalitete života, na financijsku krizu, recesiju i neizvjesnost. Uz svu šarolikost koja je prisutna u predstavi, uz sve slabosti i nedostatke, ali i prednosti koje svako prikazano vremensko razdoblje nosi sa sobom, iz usporedbe karaktera, odgoja, navika, povijesnih okolnosti itd. probija se jedna značajka ni malo naivna i bezazlena. Reakcija na probleme. Dok su jedni odlučno i hrabro, usprkos svemu što ih sputava, krenuli u izgradnju Nasipa, odnosno u izgradnju svoje budućnosti, u odlučno savladavanje prepreka, drugi odustaju. Prepuštaju se apatiji, učmalosti, bježe – u ovom slučaju u inozemstvo. Na primjeru pojedinačnih sudbina, oslikana je opća struja u društvu. Ovaj ozbiljni problem autorski tim iznio je vrlo sugestivno i u svoj njegovoj složenosti. Bez osude ili jednostranosti u izlaganju problematike.
  
  Autorski tim započeo je rad na ovoj predstavi ni ne sluteći da će se katastrofalna poplava nakon pedeset godina ponoviti. Iako u predstavi nema riječi o aktualnoj nepogodi koja je zahvatila regiju, svejedno se u prilikama koje su pratile (prouzrokovale) nekadašnju poplavu iščitavaju okolnosti slične današnjim – mehanizmi zaštite su zakazali, ljudi se međusobno pomažu, ali su prepušteni sami sebi. Na vrlo inteligentan način u Potopu je izložena zanimljiva obiteljska priča. Redateljski domišljato, glumački vrlo dobro izvedeno, tematski provokativno. Uz pitki i osvježavajući humor koji je s pravom mjerom začinio tešku i gorku priču.
  
  © Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 19. lipnja 2014.
  
  Miran Kurspahić
  Potop
  redatelj Miran Kurspahić
  premijera 12. lipnja 2014.
  dramaturg Miran Kurspahić, glazba Nikša Marinović, fotografija Damir Žižić, grafičko oblikovanje Lana Hudina, producentica Petra Glad, tehnički realizator Krunoslav Dolenec, inspicijent Vedran Hleb,
  izvode: Lana Barić, Sven Jakir, Iskra Jirsak, Dean Krivačić, Franka Mikolaci

Piše: