Svevremenost pozitivnih emocija

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Paul Claudel, Navještenje, red. Branka Cvitković

• 
  
  Brojne zavrzlame oko osječkog HNK-a napokon su naizgled završile pa je 16. lipnja 2014. svjetlo ugledala i godinu dana navještavana premijera Navještenja Paula Claudela čiji je tekst prilagodio Petar Selem. Spletom nesretnih okolnosti (izbor v. d. intendanta, kašnjenje s redovnim programom, Selemovo zdravstveno stanje…) umjesto prvotnog odabira Petra Selema kao redatelja, režija je povjerena Branki Cvitković.
  
  Paul Claudel je francuski pjesnik i sakralni dramatičar s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće koji je u žarište svog opusa stavljao odnos čovjeka i Boga, svjetovnog i duhovnog, dobra i zla, afirmirajući temeljne društvene vrijednosti kako bi nam ispričao priču o dobru, oprostu i ljubavi. Takav je slučaj i s duhovnom dramom Navještenje koja svoj žanr temelji na srednjovjekovnim misterijima i mirakulima. Središnji lik ove drame je mlada i lijepa djevojka Violaine Vercors (Jelena Perčin). Godinu dana nakon što ju je graditelj Pierre de Craon (Vladimir Tintor) pokušao na silu obljubiti, susretne ga ponovo i prati iz grada u ranu zoru te saznaje kako boluje od gube. Ispunjena Božjom milošću i srećom oko skorih zaruka s ljubljenim Jacquesom, Violaine mu namjerno daje poljubac milosti i blagoslova, čemu svjedoči njena sestra Mara (Maja Lučić). Istog dana njihov otac Anne Vercors (Davor Panić) objavljuje kako ide na hodočašće u Jeruzalem te ostavlja svoje imanje i kćer seljaku Jacquesu Huryju.
  
  Kako priča protječe, otkriva se da je Mara zaljubljena u Jacquesa, ali kako joj ne uspijeva izvršiti pritisak na majku Elisabeth (Tatjana Bertok Zupković) da razvrgne brak, Mara otkriva Jacquesu da ga je Violaine prevarila s Pierreom. Kada ju Jacques konfrontira ona priznaje sestrinski poljubac ali mu otkriva i bolest koju je tim poljupcem dobila te odlazi u špilju Géyn, a Jacques ženi njezinu sestru. Sedam godina kasnije Mara se pojavljuje u špilji tražeći od Violaine da oživi njeno mrtvo dijete što ova i čini (lijepa, mlada i zaljubljena djevojka se dobrovoljno predaje strašnoj bolesti i upravo ta potpuna žrtva omogućava čudo, oprost koji liječi). Međutim, Mara je i dalje ljubomorna na sestru koja unatoč strašnoj bolesti i dalje ima Božji blagoslov te je baca u pješčanu jamu. Na kraju se svi ponovo sreću u roditeljskoj kući u katarzičnom trenutku međusobnih oprosta u kojem Violaine umire, a anđeo silazi s neba po njezinu dušu.
  
  Branka Cvitković predstavu temelji na čistoj snazi i kvaliteti glumačkog umijeća – svi su ostali elementi svedeni su na simbolički minimalizam podređen glumačkoj igri i priči. Scenografija je jednostavna, ali simbolična (visoka siva ploha s masivnim drvenim vratima koja simboliziraju izlaz, promjenu, novi život, dvije klupe na sceni i stupovi s dekorativnom tkaninom koja predstavlja cvijeće na izvoru. Kostimi su vjerni, izrađeni od grube tkanine i kože, a istovremeno, u već poznatoj maniri Jasmine Pacek, bojama simbolično karakteriziraju likove (Mara i Violaine imaju identične kostime, ali je Marain crni, a Violainein bijeli). Glazba je simbolična i duhovna, u trenutcima dobra svijetlih tonova, a u zlim trenutcima mračna te doprinosi atmosferi i općem duhovnom ugođaju. Jednako tako upotrijebljen je i zbor Opere HNK (Jasna Komendanović, Helga Nemet, Iskra Stanojević, Durđica Tomaš-Grubešić, Tomislav Binder, Slavko Bogdanović, Tomislav Horvat, Davor Solanović i Zorislav Štark) te djeca iz zbora osječkih Zumbića koji su svoj zadatak obavili savjesno i točno.
  
  Osim toga, Branka Cvitković je duhovnu priču postavila univerzalno. Prisutna duhovnost nema vizualno jasno određenu religiju, nema jasno istaknutih simbola (na primjer križ, svećeničke odore…) koji bi mogli vrijeđati nečije drukčije religiozno uvjerenje, nego predstava igra na empatiju kroz povezivanje i prepoznavanje općih ljudskih problema: patrijarhalna uloga oca, ljubomora sestre, nesuđena ljubav, odbacivanje drukčijih, to više što priča vodi razrješenju i sretnom kraju u kojem pobjeđuje dobro.
  
  Male primjedbe na redateljičin posao mogu se pronaći u činjenici da nema velikog iskustva u režiji. Čini se kako je radila na glumačkoj tehnici, ali manje na slaganju kockica u cjelinu pa ponekad glumci izgledaju kao da nisu sigurni što i kako bi trebali igrati. Također, na samom kraju, kada anđeo dolazi po Violaineinu dušu, dolazi dječak. S obzirom na radnju svi ovu pojavu povezuju s uskrsnulom Marainom kćeri, a tek pogled na ljiljane koje nosi u ruci sugerira da se radi o anđelu. Pri tome nosi svjetovnu odjeću pa bi možda spretnije i jednostavnije rješenje bila bijela halja i bose noge što bi se bolje uklopilo u simboliku cijele predstave.
  
  U predstavi u kojoj su glumci doslovno izloženi pogledima, u kojoj se na sceni ne čuje ništa osim finesa u govoru i glasu, u atmosferi koja je nabijena emocijom, izmjenama dirljivih trenutaka sreće i nesreće te dubokom duhovnošću, ansambl se različito snašao. Ponajbolja ostvarenja napravili su Davor Panić, Maja Lučić i Tatjana Bertok Zupković. Svo troje su bili uvjerljivi, prenoseći nepatvorenu emociju na publiku s visokom razinom koncentracije. Panić je vrlo dobro igrao oca rastrganog između obveza prema obitelji, ljubavi prema kćerima i Božjeg poziva, vješto balansirajući između osjećaje sreće, blagostanja i negativnih situacija u obitelji kao i Tatjana Bertok Zupković. Maja Lučić izvrsno se snašla u ulozi ljubomorne sestre koja u jednom trenutku kipi od ljubomore i bijesa, a u drugom je obuzeta ljubavlju i sjećanjima na lijepe uspomene iz djetinjstva, neprekidno pazeći da ne pretjera u niti jednoj emociji i prijeđe u karikaturu. Jedina stvar na koju bi morala pripaziti su gradacije koje ponekad na vrhuncu budu slabije intonirane od same radnje koja prethodi vrhuncu.
  
  Jelena Perčin igrala je na dvije razine. Dok je bila mlada i lijepa bila je pomalo nesigurna kako bi se trebala postaviti prema svojoj ulozi pa je često nedorečena u emociji, gesti i mimici, međutim kada je prešla u lik nemoćne žene tjelesno rastrgane teškom bolešću, došla je na primjerenu razinu i u govoru, glasu i scenskom pokretu te zajedno s Majom Lučić ostvarila ponajbolje scene u izvedbi. Vjekoslav Janković se također snašao u ulozi jednostavnog seljaka koji je na povjerenje dobio imanje i ruku vlastelina pa vješto gradira stanje od početne zbunjenosti do čvrstog i samosvjesnog voditelja imanja. Neugodno iznenađenje bio je nastup inače vrlo dobrog Vladimira Tintora koji se u ovoj ulozi nije najbolje snašao. Jednostavno je izgledalo kao da ne zna što bi i kako bi, rastrgan između nekoliko emocija: ljubavi prema Violaine, stida zbog pokušaja nasilnog obljubljivanja, sreće zbog gradnje crkve u Božje ime pa na kraju ne pokazuje niti jednu, ostajući u čudnoj, posve neutralnoj ulozi koja kvari dojam predstave na otvaranju.
  
  Treća ovosezonska dramska premijera HNK-a u Osijeku ozbiljno je i teško djelo koje je na scenu stupilo s ružnom i nezasluženom društvenom predrasudom o žanru duhovne drame kao dosadnom i zastarjelom u kojem se niti glumci niti publika neće snaći. To se pokazalo u potpunosti krivim što kroz kvalitetu izvedbe, što kroz univerzalnost koncepta koji nije naglašavao religioznost, nego igrao na svevremenu ljudsku emociju i borbu dobra protiv zla. Tako ova posljednja ovosezonska premijera zaslužuje da je se pogleda bez obzira na društveno-političko-ideološke implikacije, stojeći uz bok prethodnim vrsnim ostvarenjima osječkog HNK-a.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 20. lipnja 2014.
  
  Paul Claudel
  Navještenje
  redateljica Branka Cvitković
  premijera 16. lipnja 2014.
  kostimografkinja Jasmina Pacek, scenograf Darko Petrović, autor glazbe Igor Valeri, oblikovatelj rasvjete Zoran Mihanović, scenski pokret Alen Čelić, prijevod Janko Marinković, prerada prijevoda i dramturška prilagodba Petar Selem, asistentica redateljice Petra Blašković
  izvode: Jelena Perčin (Violaine Vercors), Maja Lučić (Mara Vercors, sestra), Tatjana Bertok Zupković (Élisabeth Vercors, majka), Davor Pranjić (Anne Vercors, otac), Vladimir Tintor (Pierre de Craon), Vjekoslav Janković (Jacques Hury, Marin suprug), Mario Rade (Načelnik), Aljoša Čepl (Šegrt)
  Zbor HNK-a u Osijeku (Jasna Komendanović, Helga Nemet, Iskra Stanojević, Durđica Tomaš-Grubešić, Tomislav Binder, Slavko Bogdanović, Tomislav Horvat, Davor Solanović, Zorislav Štark) i Dječji zbor Osječki zumbići

Piše: