Jedan od vrhunaca kazališne sezone

Zagrebačko kazalište mladih: Kako smo preživjele (po motivima eseja Slavenke Drakulić i pričama glumica), red. Dino Mustafić

• 
  
  Predstava započinje na sceni kojom dominiraju dugi crveni tepisi koji se pravolinijski spuštaju iz visine tamne pozadinske plohe i pružaju se sve do proscenija. Vizualno dojmljiva i funkcionalna scenografija Dragutina Broza tako u prvom od četiri razdoblja u kojima se radnja predstave Kako smo preživjele zbiva upućuje dominacijom crvene boje i čvrstim linijama na sustav bivše države, što uz jednako efektne kostime Doris Kristić (u tom prvom dijelu tamnoplave kute i borosane uz dodatak hulahop obruča i koturaljki) tvori atraktivan scenski okvir, a ujedno i ukazuje na način oblikovanja predstave. Neki karakteristični detalj potakne asocijacije i sjećanja koja na temelju naoko nebitnog djelića ironijskim i satiričnim odnosom tvore cjelovit mozaik pamćenja pojedinog vremenskog razdoblja, obogaćen duhovitošću i originalnošću glumačkog i redateljskog pristupa, a i atmosferom koju sugestivno dočaravaju glazba i songovi sjajnog Mate Matišića, koji zajedno sa Stanislavom Kovačićem tu glazbu i izvodi uživo, smješten uz rub pozornice.
  
  Na sličan je način uspostavljen i odnos predstave prema književnom predlošku – knjigama eseja Slavenke Drakulić Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali, Balkan ekspres: Fragmenti druge strane rata i Cafe Europa: Život nakon komunizma, iz kojih je dramaturginja Željka Udovičić Pleština (vjerojatno u suradnji s eminentnim redateljem iz Sarajeva Dinom Mustafićem i interpretkinjama) izabrala one konkretne situacije koje je autorica držala tipičnim ilustracijama teza koje je iznosila. Vrsne glumice Zagrebačkog kazališta mladih, Katarina Bistrović Darvaš, Nataša Dorčić, Jadranka Đokić, Doris Šarić-Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija i Nina Violić, povezale su ih s izborom vlastitih doživljaja da bi iz tog spoja i umrežavanja nastala urnebesno komična, a istodobno i značenjski kompleksna slika nekoliko posljednjih decenija života u Hrvatskoj.
  
  Pronalaženje pravog ključa za originalno ostvarenje takvog iznimno zahtjevnog spoja neodoljivog humora i ozbiljnosti teme, društveno angažiranog i zabavnog teatra, mjuzikla i drame, komedije i fizičkog teatra naslućeno je već na samom početku, kada Jadranka Đokić dojmljivim monologom kao bitan problem socijalističkog poretka postavlja činjenicu da se tada pretežito govorilo mi, a ne ja, što je kolektiv stavljalo u središte pozornosti, dok je život pojedinca bio nevažan. Iako se moglo učiniti da su poneki prizori u tom dijelu nostalgični i da je podređivanje zajednici rješavalo pojedinačne probleme tako efikasno da se moglo raspravljati i o tome je li Tito zgodan muškarac, završetak tog dijela predstave i njegov logičan obrat sugestivan je monolog Nine Violić o puški kao najvažnijem dotad pokazanom predmetu, efikasnom pomagalu za ubijanje koje ona na kraju s pravom časti najdrastičnijim psovkama kao i one koji je štuju i njome se služe.
  
  To je logičan uvod u sljedeće razdoblje – Domovinski rat, u kojem scenografijom dominiraju tamne boje, nagomilane novine i televizori na ekranima kojih slike ne uspijevaju nadvladati tehničke nedostatke, što ukazuje na to da sirotinjski odjevene žene pokušavaju shvatiti što se zapravo zbiva. Redatelj ih i dalje tretira kao kolektiv koji se sve više zbija u grupu, a originalnost dramaturškog vođenja radnje proizlazi iz organiziranja fabule oko križaljke koju Doris Šarić-Kukuljica rješava uz pomoć svojih supatnica tražeći točno ime mjesta prema opisu ratnog zločina koji se ondje dogodio.
  
  Potpuno suprotno raspoloženje pojavljuje se u vremenu tranzicije. Pozornica je okupana svijetlim bojama, među kojima dominira žuta, haljine blistaju, a žene nastoje izraziti svoje posebnosti i konačno realizirati svoj ja u potpunosti, ali ih ponese konzumerizam, pa rade sve više da bi imale više, ali pritom i tjelesno i duševno stradavaju te izlaz traže u bjesomučnom vježbanju u teretani, koja je i središnji prostor njihove pomalo izgubljene egzistencije.
  
  Posljednji se dio na prvi pogled razlikuje od ovog prethodnog tek dominantnom plavom bojom, koja je i boja zastave Europske unije, ali ovdje funkcionira i kao boja smiraja i navodi osam protagonistkinja da svedu račune nakon ostvarena sna o zvaničnom ulasku u Europu. Svaka od njih iznimnim glumačkim umijećem, kojim i neka vlastita svojstva s vrlo duhovitim autoironijskim odmakom uklapa u konačnu sliku životnog puta, iskazuje razočaranje i upitanost (koja ide onkraj dnevnih političkih određenja) o tome kako su im sustavi koji su se izmjenjivali zapravo ukrali dobar dio života i onemogućili ostvarenje onog ja kojem su težile. Iznimno maštovita i vizualno atraktivna režija Dina Mustafića, samosvojna i inovativna dramaturška rješenja Željke Udovićić Pleština, sugestivna glazba Mate Matišića (o koju je bila oslonjena i efektna koreografija Irme Omerzo), atraktivna rješenja scenografa Dragutina Broza i kostimografkinje Doris Kristić, a pogotovo osam virtuonih interpretkinja ostvarili su izvanrednu predstavu koja neodoljivo zabavlja publiku, a na kraju navodi gledatelja na to da ozbiljno razmisli o prikazanom i da se upita koliko su događaji prikazani u komično-satiričnom ozračju ukrali života ne samo protagonistkinjama nego i njemu. Kako smo preživjele i zbog toga je jedan od vrhunaca ove kazališne sezone.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. svibnja 2014.
  
  Kako smo preživjele
  (po motivima eseja Slavenke Draklić i pričama glumica)
  redatelj Dino Mustafić
  premijera 8. svibnja 2014.
  dramaturginja Željka Udvičić Pleština, scenograf Dragutin Broz, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj i autor songova Mate Matišić, koreografkinja Irma Omerzo, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, oblikovatelj tona Tomica Kraljić, asistent dramaturgije i režije Dino Pešut, jezična savjetnica Đurđa Škavić, inspicijentica Milica Kostanić šaptač Željko Začek, fotografkinja Mara Bratoš, grafičko oblikovanje Nina Baćun i Roberta Bratović (OAZA)
  izvode: Katarina Bistrović-Darvaš Nataša Dorčić, Jadranka Đokić, Doris Šarić-Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija, Nina Violić
  glazbenici: Mate Matišić i Stanislav Kovačić

Piše: