Sjaj velike glumice

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Henrik Ibsen, Nora, red. Saša Božić

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Henrik Ibsen, Nora, red. Saša Božić

    Kuća lutaka
    (1877) nije samo jedna od najboljih Ibsenovih drama, nego i ona čija su uprizorenja izazivala najviše prijepora, pa i skandala, ne samo u Norveškoj nego i diljem svijeta. Većina žestokih sukoba mišljenja i stavova bila je vezana za osobnost i ponašanje protagonistkinje Nore, žene koja je nakon godina uvjerenja da živi u sretnom braku i ljubavi sa suprugom Torvaldom i troje djece, nakon dramatične situacije u kojoj se našla bez podrške, zaključila da je sve u što je vjerovala bio privid i da je ona bila lutka kojom se volio igrati njezin muž, kao što se i ona voljela igrati s vlastitom djecom kao lutkama, ali da tu kontakta među stvarnim osobama, a ni prave ljubavi nije bilo, pa zato odlučuje napustiti tu kuću i pronaći tko je ona zapravo.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Henrik Ibsen, Nora, red. Saša Božić
    Takav odnos prema tada vladajućem (iako često licemjernom) građanskom moralu izazvao je ne samo oštre reakcije nego i niz literarnih djela koja su se bavila Norinom sudbinom nakon završetka drame, a autori od Eleonore, kćeri Karla Marxa, do Georgea Bernarda Shawa tim su vrlo različitim Norinim sudbinama nastojali poduprijeti svoj odnos prema tom vjerojatno najintrigantnijem ženskom liku kazališta na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Njezina sudbina nerijetko je korištena za podupiranje feminističkih nastojanja, a nije bio malen broj ni onih koji su držali da je Ibsena prvenstveno zanimalo razotkrivanje mehanizama lažnog moralizma građanskog društva i traženje vlastitog identiteta pri čemu mu je bilo gotovo nevažno radi li se o ženi ili o muškarcu. Pritom je ogromna većina reakcija bila usmjerena ne na smisao komada nego na karakter glavne junakinje, pa se zato predstave pretežno naslovljuju njezinim imenom.

    I nova izvedba u zagrebačkom HNK-u ima naslov Nora (dok je originalni Kuća lutaka naveden kao podnaslov), iako je jedan od naših najinovativnijih redatelja, Saša Božić, u najavama svoje režije konstatirao da je vrijeme borbe za feminističke ciljeve za nama. U tom generalno možda ima pravo, ali kako se pokazalo da značajan broj naših zemljaka podržava rigidne tradicionalne obiteljske vrednote, možda Hrvatska danas nije daleko odmakla od Norveške druge polovine devetnaestog stoljeća. Netko bi mogao kazati da taj dio pučanstva ne ide u kazalište, ali je to demantirala glasna upadica iz gledališta u finalu predstave. Doduše, ubrzo nakon toga uslijedilo je i ono što se u vrijeme nastanka Nore nije moglo dogoditi – zvonjava mobitela, ali teško da bi se mogao naći neki odnos prema djelu u tom činu nekulture onih kojima nije važno vidjeti predstavu nego nazočiti nekom društvenom događaju (ili kako bi oni rekli eventu).
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Henrik Ibsen, Nora, red. Saša Božić
    Međutim, najvažnije je bilo da se u tom ključnom trenutku raspleta Daria Lorenci Flatz kao Nora i Dušan Bućan kao Torvald nisu smeli nego su uspjeli održati potpunu koncentraciju i ostvariti jedan od vrhunaca predstave u dramskom napetošću snažno nabijenom Ibsenovu dijalogu dvoje supružnika koji se pokušavaju prvi put otvoriti i izraziti svoju pravu ljudsku prirodu umjesto igranja stereotipa prilagođenih konvencionalnoj idealiziranoj slici građanskog braka. U tom prizoru Ibsen konačno oblikuje kompleksnu Norinu osobnost uz jasno iskazivanje stava prema neravnopravnosti žene kao i prema licemjerju i neljudskosti građanskog morala uz nijansirano prikazivanje složenosti procesa sazrijevanja i pronalaženja vlastita identiteta. A upravo na to posljednje usredotočuje se Saša Božić, i to toliko da potpuno odstupa od svega onoga što smo vidjeli, ne samo u njegovim ranijim režijama nego i u dotadašnjem tijeku ove predstave, jer je ovdje odustao od svih scenskih efekata i ostavio Ibsenovoj riječi i glumačkoj interpretaciji da značenjski zaokruže izvedbu koju je ranije gradio na potpuno drugačiji način.

    U funkcionalnom i oku ugodnom dekoru Zdravke Ivandije Kirigin, koji, kao ni njezini efektni kostimi, nije vezan za neko određeno doba, Božić je osmišljenim kraćenjem fabule (uz pomoć dramaturginje Ane Tonković Dolenčić) napravio za sebe karakterističnu atraktivnu kombinaciju koreodrame i fizičkog teatra, u kojoj mu je ples (koreografkinja Petra Hrašćanec, scenski pokret Ksenija Zec) uz glazbu Damira Šimunovića bio glavni element scenskog izraza kojim su likovi u svojoj tjelesnosti pokušavali pronaći vlastiti identitet, a i graditi odnose s drugima, tako da su njihovi dodiri u plesovima većim dijelom zamijenili dijalog. Uz to, takav je prosede nalazio puno opravdanje u podsjećanju na to kako se radi i o igri u kući lutaka u kojoj likovi drame nisu još postali autonomna ljudska bića.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Henrik Ibsen, Nora, red. Saša Božić
    Da bi tako zahtjevan koncept u potpunosti scenski zaživio, nužne su bile i vrhunske interpretacije koje bi spojile plesno umijeće, energiju tjelesnog izraza i vrhunsko glumačko umijeće, a u svim tim elementima briljirala je Daria Lorenzi Flatz, čija Nora dominira scenom i partnerima čak i u trenucima dok još nije našla svoj identitet, pa je vrhunski užitak gledatelju upravo to vrhunsko predstavljanje. Zato je i logično da ono predstavlja središte predstave. Ipak, takav postupak, uz kraćenje teksta (ili preciznije – radnje) na ona mjesta koja su bitna za određenje Norina karaktera i njegovih mijena u traženju vlastita identiteta, nosio je u sebi i opasnost da tumačima ostalih uloga ne ostavi dovoljno građe za tvorbu složenijih i uvjerljivih likova. Tako je Norina prijateljica iz mladosti, gospođa Linde, zbog dvoličnosti u spletki oko ucjenjivanja protagonistkinje najčešće negativka, a Lana Barić u svojoj joj vrlo zanimljivoj intepretaciji daje neku (reklo bi se vlastitu) unutrašnju toplinu. No, dok upućeniji gledatelj s pozornošću očekuje kako će iz te pozicije ona odigrati svoju problematičnu ulogu u raspletu, ona više ne izlazi na scenu.

    I Luka Dragić uspio je, gradeći je prvenstveno na vlastitoj osobnosti, zadovoljavajuće oživjeti bitno kraćenu ulogu doktora Ranka, dok je Ivana Boban kao sluškinja Helena bila svedena na teško razumljiv vizualni simbol. No, najveći je gubitnik u tom sažimanju ispao Dušan Bućan kao Torvald, koji za naglost potpuno oprečnih odnosa prema supruzi Nori nije našao nimalo nijansiranosti, pa je to štetilo i njegovoj uvjerljivosti, koju je tek donekle dosegao u završnom prizoru dugoga razgovora s Norom, u kojem je bio potpuno podređen, ali je to barem odgovaralo Torvaldovoj situaciji. No, za takvu Bućanovu blijedu interpretaciju nedvojbeno je bar djelomice odgovoran i redatelj, kojeg Norin suprug zanima jedino kao ogledalo Norinih mijena, a pravi joj je antagonist bilježnik Krogstad, koji je ucjenjuje da bi zadržao mjesto (a s njim i građanski jedva povraćen ugled) u banci kojom je počeo upravljati Torvald (inače njegov kolega iz đačkih dana).
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Henrik Ibsen, Nora, red. Saša Božić
    Zbog te ucjene u većini izvedbi Nore (a posebice onih s naglašenijom feminističkom notom) Krogstad je izraziti negativac. Međutim, Božićeva režija naglašava sve sličnosti između Nore i Krogstada (oboje su se iz teške obiteljske situacije izvukli kreditom uz pomoć krivotvorenog potpisa) i iskrenost njegovih simpatija prema Nori te razumijevanje njezina položaja, a tu je dramatičnu raspolučenost njegovih osjećaja i postupaka za stvaranje kompleksne uloge silnom fizičkom energijom i ekspresivnošću povezanom i s nijaniranim glumačkim oblikovanjem vrlo dobro iskoristio Slaven Španović da bi Nori pružio snažnog protivnika koji joj postupno sve više sliči. To je virtuoznosti Darije Lorenzi Flatz i vizualnoj atraktivnosti i silini ritma Božićeve režije dodalo još jednu vrijednost, tako da su ti visoki dometi Nore potpuno potisnuli u pozadinu neka dvojbena rješenja i doveli do jednog od u posljednje vrijeme ne tako čestih uspjeha zagrebačkog HNK-a.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. svibnja 2014.

    Henrik Ibsen
    Nora
    redatelj Saša Božić
    premijera 9. svibnja 2014.
    prijevod Josip Tabak, dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, scenografkinja i kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, skladatelj Damir Šimunović, oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez, scenski pokret Ksenija Zec, koreografkinja Petra Hrašćanec, suradnica redatelja Nataša Dangubić, asistentica kostimografkinje Ana Fucijaš, jezična savjetnica Đurđa Škavić, inspicijentica Višnja Kiš, šaptačica Suzana Bogdan Pavek
    izvode: Dušan Bućan (Odvjetnik Torvald Helmer), Daria Lorenci Flatz (Nora, njegova žena), Luka Dragić (Doktor Rank), Lana Barić (Gospođa Linde), Slaven Španović (Bilježnik Krogstad), Ivana Boban (Ana Marija, odgojiteljica / Helena, sluškinja), Vito Krpan (Dijete)

Piše:

Tomislav
Kurelec