Istraživanje ženskih identiteta

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, Zagreb: Bonnie Greer, Ella i Marilyn, red. Nina Kleflin

• 
  
  Glazbeno-scenska duodrama Ella i Marilyn započinje ulaskom dviju izvođačica na pozornicu, na kojoj su svega dva kozmetička stolića sa zrcalima i perike koje obje navlače, demistificirajući proces ulaska u lik. Zdenka Kovačiček transformira se u jednu od najvećih pjevačica svih vremena, kraljicu jazza, a Vanda Winter u zvijezdu posve druge kategorije i možda najslavniji seks simbol popularne kulture. Britanska autorica Bonnie Greer isplela je tekst oko manje poznate činjenice da je Marilyn Monroe bila velika obožavateljica Elle Fitzgerald u vrijeme kada je obojenim pjevačima bilo zabranjeno nastupati u prvoklasnim jazz-klubovima te je popularna glumica iskoristila svoju slavu kako bi dovela Ellu u glasoviti Mocambo.
  
  Poticaj za početak radnje i okvir koji će se zatvoriti oko priče o ovom neobičnom prijateljstvu je tanki glasić iz daljine koji poziva već ostarjelu Ellu da se prisjeti vremena kada je upoznala bezvremensku divu, koja svoju starost nikada nije dočekala. Nakon kratke reminiscencije na vlastite početke, radnja prelazi u 1955. godinu i tjedan koji će obilježiti daljnji tijek njezine karijere.
  
  Tekst govorenih dijelova na trenutke je izrazito slab, pretjerano artificijelan i patetičan, što je šteta budući da su obje izvođačice uz glasovne sposobnosti pokazale pristojan glumački dar. Ispjevati pjesme koje je obilježio vokal Elle Fitzgerald nezahvalan je i gotovo nemoguć zadatak, no Zdenka Kovačiček ipak pogađa njezin uvijek nasmiješeni pogled, minimalne pokrete i nudi lijepe interpretacije njezinih najvećih hitova. Vanda Winter uglavnom je s prividnom lakoćom izvela pjesme i koreografije platinaste plavuše. Čini se da je objema izvođačicama bilo potrebno neko vrijeme zagrijavanja te su sa svakom sljedećom pjesmom bile sve snažnije i dojmljivije.
  
  Potencijalno najzanimljiviji aspekt predstave svakako je istraživanje ženskih identiteta kroz dva antipoda ženske slave u popularnoj kulturi. Nasuprot Elli Fitzgerald koja se borila za priliku da bude viđena, čiji je talent ipak nadvladavao predrasude, koju je vjera u uspjeh protiv svih oklada ispunjavala mirom i snagom, Marilyn je patila zbog pretjerane eksponiranosti bez koje na neki način nije mogla, koju je neprestani seksualizirani pogled i pritisak onoga što je osjećala da se od nje očekuje dovodio do histerije, neizdržive frustracije i konačnog sloma. Marilyn se zaljubila u Ellin glas, osjećajući da je vlastitoga lišena, a silna slava nije joj donijela ni financijsku sigurnost. („Čak i onaj pas Lassie zarađuje više od mene... A ja barem govorim!“)
  
  Ipak, način na koje je ovo istraživanje provedeno ostaje na razini prilično banalnih i površnih zapažanja, što je problem isključivo teksta. Režija Nine Kleflin je koherentna, nudi pregled najpoznatijih trenutaka karijera obiju zvijezda, ispunjava pozornicu bez zalaženja u pretjerivanje i kič. Band je na pozornici i po potrebi odvojen velikom kulisom od događanja u prvom planu, što je jednostavan i efektan potez u oblikovanju scene, a plesači vrlo uspjelo unose dinamiku i obogaćuju pojedine prizore, često unoseći elemente humora i podižući cjelokupnu atmosferu izvedbe.
  
  Marilyn je bila opterećena nizom predrasuda („Trik je da nikada ne izgledaš onako kako zapravo izgledaš... Muškarci to ne vole.“), a predstava tek ovlaš daje naslutiti njezin osjećaj nemoći, gotovo zatočeništva u tuđim predodžbama o onome što su njezini okviri, a pomoć koju je mogla zbog svoje slave pružiti Elli bila je jedna od rijetkih trenutaka kada je njezina toliko žuđena prisutnost u prvim redovima mogla dati nekome moć. Iako se nikada nije uspjela sasvim povezati s mladom ženom toliko različitom od sebe, Ella je primjetila u njoj veliku tugu, bijes, zastrašujuću maniju, ali i trenutke izrazite lucidnosti. („Pa i moraš biti vrlo, vrlo oštroumna da bi mogla glumiti takvu glupaču.“)
  
  Sva težina situacije iz vremena rasne segregacije nešto je što je ovdje ne možemo u potpunosti shvatiti pa čak ostaje dojam da je to slijepa točka predstave, no užas diskriminacije i nasljeđena bezrazložna mržnja u nekom obliku ne zaobilazi nijednu zemlju i kulturu tako da je priča neočekivanog prijateljstva ipak bliska i ljudski topla. Predstava je zabavna i vizualno atraktivna, a šarm i iskrena izražajnost pri svakoj pojedinoj pjevačkoj izvedbi podjednako Zdenke Kovačiček i Vande Winter te njihova neobična sinergija uglavnom uspijevaju nadoknaditi manjkavosti teksta.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 25. travnja 2014.
  
  Bonnie Greer
  Ella i Marilyn
  redateljica Nina Kleflin
  premijera 23. ožujka 2014.
  prijevod David Stopper, scenograf Osman Arslanagić, kostimografkinja Marija Šarić Ban, koreograf Dejan Jakovljević, korepetitor Joe Kaplowitz, inspicijentica Dijana Dajčić, šaptačica Dorotea Krivec, producent Niko Pavlović
  izvode: Zdenka Kovačiček (Ella), Vanda Winter (Marilyn)
  band:  Mladen Baraković, Zdenko Ivanušić, Joe Kaplovitz, Ante Mažuran, Ramon Reberšak, Borna Šercar
  Baletni ansambl Kazališta Komedija: Mateja Ivanković, Petra Radošević, Morana Paškiević, Dejan Jakovljević, Emil Kuzminski, Zoran Simikić

Piše: