Basne prizivaju igru

Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Ezop, Basne, autori Ksenija Zec, Saša Božić

• 
  
  Jedan smiješno skockani profesor, odlučan da umjesto predstave održi predavanje, nakon što mu publika odbije astrofizičke i matematičke teme, odlučuje se za Ezopa. I govori nam ponešto o njemu, a onda se basne o kojima on učeno zbori, počinju otimati pukom spominjanju, jer kao da su isuviše žive da bi ostale samo predmet poučavanja i predavanja: umjesto toga one se počnu i odigravati, pa se predstava, gle čuda, ipak dogodi.
  
  Sva je faktografija (o Ezopu i basnama) dana usputno, kroz monotoni predavački ton koji očigledno vapi za intervencijom. Ona se pak krene događati kad profesor zaluta u pomalo bizarnu (a svakako smiješnu) kvantificirajuću analizu basni – koliko u Ezopovim basnama ima kakvih životinja, koliko ima kakvih ljudi, koliko ima mrtvih, na koje su načine ubijeni i kojim sredstvima, i tako dalje. Odraslom oku, osobito onom koje je poslom ili školovanjem bilo izloženo kojekakvim analitičkim pristupima književnom djelu, ova je epizoda osobito zabavna jer poruzi izlaže uštogljena istraživačka prebrojavanja koja se često iscrpljuju u tome da budu sama sebi svrha.
  
  Međutim, ovo je kazalište, pa brojevi ne ostaju brojevi nego prizivaju igru. Ono o čemu profesor monotono govori oko njega odjednom počinje oživljavati kroz dinamičnu igru preostalih šest glumaca i glumica. Scenom počinju šetati miševi i ptice, ubojstva se događaju sjekirama i štapovima, ljudi su bistri ili glupavi, umire se trenutno, malo sporije i vrlo sporo… Kroki scene, često tek malo šire od živih slika, brzo se izmjenjuju i prije svega duhovito slikaju i komentiraju profesorov tekst.
  
  A onda kreću same basne. Autori predstave, koreografkinja Ksenija Zec i dramaturg i redatelj Saša Božić, odabrali su pet basni, od onih najpoznatijih, poput Cvrčka i mrava i Kornjače i zeca, do nekih rjeđe čitanih, kao što su Vuk u janjećoj koži, Vuk i ždral te Guska sa zlatnim jajima. Uz profesora kao pripovjedača (Drago Utješanović) koji nas vodi kroz sve basne, komentirajući i sudjelujući povremeno, sve basne oživljavaju na sličan način: uz malo dijaloga, s izrazito reduciranim scenografskim elementima, ali zato s jakim naglaskom na pokret. Ideja je jasno realizirana, pa je predstava strukturalno čista (izuzev zbunjujućeg završnog prizora u kojem se pripovjedač pretvara u gredicu s cvijećem), i ostaje u potpunosti utemeljena na glumačkoj igri sljubljenoj s glazbom.
  
  Svi su likovi oblikovani ponajviše kretanjem, koreografiranim pokretom koji dijelom asocira na životinju o kojoj je riječ, a dijelom ukazuje na karakter. Zato je uloga glazbe izrazito važna, ona naglašava, komentira, ritmički definira i podržava pokret i atmosferu pojedinog trenutka.
  
  Ansambl mladih glumaca – Matija Čigir, Nataša Kopeč, Ante Krstulović, Anđela Ramljak, Berislav Tomičić i Fillip Vidović koji igraju sve nebrojene uloge koje izviru iz basni – posve je ujednačen u izrazu, s visokom energijom izvodi precizne grupne koreografije, a glumci emociju pokazuju pokretom i prenaglašenim izrazima lica koji podsjećaju na maske. Takva stiliziranost izraza odgovara jednostavnom svijetu basni, u kojem nema prijelaza niti sivih tonova, nego je sve jasno, čisto, likovi su utjelovljenja jedne osobine i nedvosmisleno dobri ili zli.
  
  Kostimografski detalji i poneki oživljeni predmet vizualno nadopunjuju glumačku igru. Zločestog gladnog vuka, primjerice, Matija Čigir igra odsječnim, skokovitim, grčevitim kretnjama, ali je pri tom odjeven u preveliki crni kožnati kaput; kornjača koji igra Ante Krstulović svoj oklop zahvaljuje dosjetljivoj upotrebi kišobrana; ovce nose kožuhe, i tako dalje.
  
  I premda se basne ulijevaju jedna u drugu, uz povremene komentare i prijelaze što ih pripovjedač inicira, to ni u kojem trenutku ne stvara zbrku ili zabunu, živa energičnost u potpunosti je kontrolirana. Glasovita poučnost, jedna od temeljnih karakteristika ove osebujne književne vrste, stavljena je u drugi plan, na njoj se nimalo ne inzistira: istina, pouke pripovjedač izrijekom izgovara, ali gotovo usputno, bez zaustavljanja i naglašavanja. One su malo važne.
  
  I to je dobro, jer dociranje djeci doktrina je odavna prevladana, a basne imaju, kako nas ova predstava uči, potencijal igre i pobuđivanja fantazije, što je daleko značajnije od naglašavanja pouka koje ili djeca već znaju (treba raditi ko mrav da ne izvisiš ko cvrčak) ili im mogu biti samo enigmatične (treba biti to što jesi, ostati vjeran sebi). Duhovit i dinamičan, jednostavan i jasan svijet Ezopovih životinja i ljudi, kako ga slika ova predstava, potiče kod mladih gledatelja kreativno aktivno sudjelovanje, jer ih svojom stiliziranom izražajnošću poziva na nadogradnju viđenog, na tumačenje scenskog prikaza koji nikad nije doslovan – i sve to uz dobru mjeru smijeha i zabave. A to je upravo ono što kazalište djeci danas može i treba ponuditi.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 29. ožujka 2014.
  
  Ezop, basne
  autori Ksenija Zec i Saša Božić, adaptacija basni Saša Božić
  premijera 25. ožujka 2014.
  koreografija Petra Hrašćanec Herceg, scenografija i kostimi Zdravka Ivandija Kirigin, glazba Damir Šimunović, svjetlo Vesna Kolarec, asistentica kostimografkinje Ana Fucijaš
  izvode: Matija Čigir, Nataša Kopeč, Ante Krstulović, Anđela Ramljak, Berislav Tomičić, Drago Utješanović, Fillip Vidović

Piše: