Drukčiji poredak

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Anton Pavlovič Čehov, Višnjik, red. Boris Kobal

• 
  
  U medijima sve češće nailazimo na priče o propasti raznih obitelji, te pritom stalež ili mjesto stanovanja više ne igraju nikakvu ulogu. Problematika stoga nije strana, a nisu strani ni svakodnevni primjeri odumiranja starih vrijednosti i bešćutno, nezaustavljivo uvođenje novih. Upravo je o tome Čehov progovorio u jednoj od svojih najpoznatijih drama – Višnjiku. Višnjik je mjesto koje je zahvaćeno zonom ugode, podsjeća na sigurnost, na djetinjstvo, na raskoš i mir. Oduzeti ga onome tko ga doživljava na taj način, kažnjivo je dijelo, i pred Sudom, i pred Bogom. Međutim, višnjik je predstavljen i kao zatvor – osjećaja, uspomena, podređenosti, mrtve slobode. Njegovu je funkciju najbolje opisao Gajev (Robert Plemić): „Do prodaje višnjika svi smo se uznemiravali, patili smo, a sad kad je pitanje konačno riješeno, svi smo se smirili, čak i razveselili...“. Jer, ponekad, teško je odbaciti stare stvari i navike za koje nas veže Nostalgija, ali kad se to napokon dogodi, sloboda je bezgranična.
  
  Čehov, međutim, nije pisao samo o slobodi i novom, drukčijem poretku, naglasio je i sraz generacija (u kojem su mladi ti koji lakše prihvaćaju novine i novi poredak, a stariji ti koji su vezani za prošlost), pisao o zaboravljenim umijećima, nerealiziranim ljubavima i egzistencijalnim problemima. Zahvaljujući majstorski osmišljenim dijalozima, koji često nalikuju bujici misli, osjećaja i asocijacija, a emocijama natrpane rečenice izmijenjuju se redovito sa onima nabijenima tišinom, Čehov na scenu donosi ljude od krvi i mesa.
  
  Glumci koje je odabrao redatelj varaždinskog Višnjika Boris Kobal, vidljivo su se potrudili ući u srž svake uloge i izvući karakterne osobine koje određuju svaku od njih. Ranjevska (Barbara Rocco) je melankolična, Anja (Karolina Horvat) je otvorena i hrabra, Varja (Katarina Arbanas) je Anjin antipod, Dunjaša (Hana Hegedušić) je zvrckasta i osjetljiva, dok se Charlotta (Sunčana Zelenika Konjević) izdvaja raznim cirkusantskim vještinama. Za njima kvalitetom ne zaostaje ni muški dio ekipe: pomalo čudan, ali zabavan Gajev (Robert Plemić), novopečeni bogataš s novim pogledima na Svijet, Lopahin (Ivica Pucar), filozof dobra srca i romantične duše; Trofimov (Goran Guksić), zaboravljeni starac mudrih riječi Firs (Zdenko Brlek) te umišljeni ženskar Jaša (Ozren Opačić). Teška je zadaća izdvojiti nekoga od spomenutih, no valja spomenuti Karolinu Horvat koja je unatoč tome što je naturščik odlično plivala sa profesionalnim glumcima, a ulozi Anje dala vedrinu, poletnost, entuzijazam i mladenačku energiju.
  
  Od autorskog tima Kobalova Višnjika, najdojmljiviji je rad scenografa uz nekoliko vrlo zanimljivih redateljskih rješenja. Glumci su igrali na najobičnijoj drvenoj podlozi crvene boje, koja je stajala pod nagibom prema publici. Sa stropa je visjela tek jedna velika industrijska lampa, ispod koje je često stajao upravo onaj lik koji je prisutnoj publici ispovijedao svoj unutarnji govor. Rekviziti su odabrani pomno: u početku nekoliko stolaca, kasnije drvena klupa, a na kraju mnoštvo kofera koji su, dakako, simbolizirali odlazak. I izmjena činova je dojmila, osobito dio kada Ranjevska odbacuje stolce. U prednjem kutu scene cijelo je vrijeme bilo postavljen konjić za ljuljanje s nekoliko platnenih lutaka, asocirajući djetinjstvo i nostalgiju za sretnijim, ali izgubljenim danima. Pojavljivanje Ranjevske iz dana djetinjstva naglasilo je nostalgiju i povezanost prošlošću. Još jedno posebno zanimljivo redateljsko ostvarenje bilo je u prizoru puštanja zmajeva gdje su se glumci i glumice borili s konopcima koje je nosio vjetar, paralelno se boreći sa svojim sudbinama i problemima koje im je donijela sadašnjost. Gajeva ljubav prema biljaru bila je također interpretirana zanimljivo i vrlo simpatično.
  
  Glazba skladatelja Petra Eldana odlično je uklopljena u cijeli kontekst, a posebno u radnju drame, jer smo zahvaljujući glazbi dobili osjećaj dugotrajnijeg vremenskog tijeka propadanja te obitelji. Kostimi Belinde Radulović na vrlo lijep način ocrtavali su karaktere likova. Ovim kostimografskim ostvarenjem kostimografkinja je potvrdila kredibilitet dosadašnjih, domaćih i međunarodnih, nagrada. Iako je predstava zadovoljila po svim osnovnim kriterijima, ipak nedostaje ona završna nit koja bi izazvala oduševljenje. Lako je steći dojam da je namijenjena ciljanoj publici, varaždinskoj gospodi iznad 60 godina (što dakako ne treba biti ni loše).  Sa još pokojim modernijim (čitaj: suvremenijim) elementom, uz već korišteni svima razumljivi jezik (riječ je o 20. stoljeću), mogao bi se proširiti krug zainteresiranih. Ovdje bi osobito vrijedno bilo ciljati na srednje škole u kojima se Čehov čita u sklopu nastavnog programa.
  
  © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20. ožujka 2014.
  
  Anton Pavlovič Čehov
  Višnjik
  redatelj Boris Kobal
  premijera 14. ožujka 2014,
  prevoditelj Vladimir Gerić, dramaturginja i asistentica redatelja Vesna Kosec-Torjanac, scenografkinja Urša Vidic, skladatelj Petar Eldan, kostimografkinja Belinda Radulović, koreograf Staša Zurovac, suradnica za cirkuske vještine Iva Peter-Dragan, dizajner rasvjete Marijan Štrlek, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan
  izvode: Barbara Rocco (Ranjevska), Karolina Horvat (Anja), Katarina Arbanas (Varja), Hana Hegedušić (Dunjaša), Sunčana Zelenika Konjević (Charlotta), Robert Plemić (Gajev), Ivica Pucar (Lopahin), Goran Guksić (Trofimov), Zvonko Zečević (Simeonov-Piščik, Boris Borisovič/Epihodov, Semjon Pantelejevič), Zdenko Brlek (Firs), Ozren Opačić (Jaša), Ana Torjanac/Inka Eldan (djevojčica Ranjevska)

Piše: