Vrli Hamlet novog svijeta
Zagrebačko kazalište mladih: William Shakespeare, Hamlet, red. Oliver Frljić
-
Izrazito samosvojna i originalna režija Olivera Frljića uz snažne reakcije gledatelja priziva i niz dvojbi vezanih uz Hamleta. Je li to najgenijalnije djelo dramske literature kao što tvrdi Jan Kott ili promašaj kako se čini T. S. Eliotu. Ima li smisla danas igrati svima poznate fabule Shakespeareovih komada kako se u nekim trenucima nedavno u ZKM-u viđenog gostovanja ljubljanskog Otela pitaju njegovi interpreti, je li danas uvjerljiv zaplet kojeg izazove pojava duha (u koju danas malo tko vjeruje, a možda nisu ni Shakespeareovi suvremenici) teme su o kojima bi se moglo nadugo raspravljati, no bitnije je da je dramska literatura (čak i uz najviše književne i poetske domete) zapravo predložak koji svoj puni smisao dobiva na sceni, pa zato inzistiranje na vjernosti piscu ili pak (su)potpisivanje dramaturga ili redatelja kao (ko)autora i nije naročito bitno.
Za noviji scenski život Hamleta mnogo je važnije da je taj tekst odigrao bitnu ulogu u nekim presudnim promjenama kazališnog izraza. Tako je šezdesetih godina prošlog stoljeća radikalan raskid s kazališnom tradicijom predstavljao vrlo sažeti i tadašnjom svjetskom situacijom bitno određeni Hamlet Charlesa Marowitza koji je zamislio Shakespeareov komad kao „dragocjenu staru vazu koju je netko razbio u tisuću dijelova, a on je slijepio dajući joj novi smisao“. U to je vrijeme i Tom Stoppard sa svojim komadom Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi o dva epizodista iz Hamleta ukazivao kako veće tragedije doživljavaju obični ljudi kojima moćnici (uključujući i Hamleta) kroje neizbježnu sudbinu koju oni ne razumiju. Ta dva komada bitno su utjecala i na mijene našeg kazališta i zbog vrlo dobrih izvedbi u zagrebačkom Teatru &TD. No, Hamlet je i u predstavama koje nisu bitnije mijenjale fabulu, a navodile Shakespearea kao jedinog autora dobivao vrlo različita značenja zahvaljujući različitim redateljskim interpretacijama.
Tako sam u Varšavi prije četrdesetak godina gledao izvrsnog Hamleta u režiji velikog poljskog glumca i redatelja Adama Hanuszkiewicza (1924-2011) sa slavnim Danielom Olbrychskim u naslovnoj ulozi koje se ponajviše sjećam zbog toga što su redateljska rješenja Polonija postavila u prvi plan kao najmoćnijeg čovjeka danskog dvora – premijera, a ujedno i šefa tajne službe (u kostimu koji je podsjećao na sovjetske uniforme) kojeg nije bilo briga da li je Hamlet lud ili ne, ali ga je smetalo što ugrožava sustav vlasti. I vjerojatno najefektnija pozornica za ovu dramu – dubrovački Lovrijenac u vrijeme Ljetnih igara – vidjela je niz najrazličitijih interpretacija u izvedbi najčešće iznimno vrijednih predstava kako festivalskog ansambla tako i gostiju među kojima se od uobičajenih tumačenja ponajviše odmakla gostujuća britanska predstava u kojoj je 1977. redatelj Toby Robertson Hamleta prikazao kao homoseksualca. Mene se pak posebno dojmila danas pomalo zaboravljena režija Jiříja Menzela iz 1982. On je sve događaje na dvoru oblikovao kao fabulu neke od svojih sjajnih filmskih komedija iz svakodnevnog života koja rezultira time da na kraju Danskom zavlada Osric, najbezličniji i najmanje važan lik Shakespeareova komada kao simbol socijalizma bez ljudskog lica koji vlada mehanizmima obezljuđene birokracije. Dodamo li tome i atraktivni, gotovo multimedijalni spektakl splitskog Hamleta od prije nekoliko godina gdje je ruski redatelj Aleksandar Ogarjov u pogrešno usmjerenim ljubavima nalazio korijene tragičnih zbivanja, očito je da je tekst Hamleta idealan predložak za stvaranje najrazličitijih predstava.
Zato, iako mogu razumjeti Eliotov stav o tom tekstu kao promašaju zbog njegove nesavršenosti, a na neki način i nedovršenosti, mnogo mi je bliža Kottova ocjena o njegovoj genijalnosti, jer mi se čini da baš ta nesavšenost i nedovršenost u ovom slučaju stvaraju idealan predložak za najrazličitije interpretacije i tako omogućava inventivnim kazalištarcima da efektno oblikuju svoj svjetonazor i poimanje teatra. Tako je i Oliveru Frljiću Hamlet omogućio da se još jednom potvrdi kao nedvojbeno iznimno inventivan redatelj i stvaralac kompleksnih, originalnih i značenjski bogatih predstava. Montažnim kraćenjima teksta (ponajmanje Hamletovog) ostvario je nova značenja koja je najavio podsjećajući na Kottov sud o Hamletu kao „jednom od malobrojnih književnih junaka koji žive izvan teksta, koji žive izvan kazališta...“ tvrdnjom da se Hamlet nakon svih inscenacija koje je preživio promijenio i da je sazrio usporedo se boreći sa sve sofisticiranijom političkom moći, Taj sukob je pokazatelj koliko pobuna pojedinca uopće ima smisla u svijetu u kojem živimo.
Zbog toga Hamlet u izvanrednoj interpretaciji Krešimira Mikića dojmljivo mijenja ponašanje i strategiju od nasilnosti do zbunjenosti istom žestinom i unutrašnjom snagom, ne žaleći ni za kojim svojim postupkom ili izborom čak niti onda kada je svjestan pogrešnosti odluke, jer su u takvom stalnom sučeljavanju s okolinom koja pod vlašću usavršene represije i pogreške i uspjesi, usponi i padovi neminovni. Ipak Frljić ne ide na vanjske atribute aktualizacije, a za njegov redateljski prosede ilustrativno je gotovo potpuno izostavljanje jedne od ključnih scena tradicionalnijih uprizorenja – mišolovke u kojoj bi glumačka predstava trebala navesti kralja da se oda kao bratoubojica. Ovdje se samo najavljuje dolazak glumaca, a vođa družine i glavna glumica imaju tek po jednu repliku Hamletu u kojem ga pozdravljaju i obećavaju da će u izvedbi slijediti njegove upute. Tih nekoliko riječi izgovaraju ležerno se prebacujući iz uloge u ulogu Sreten Mokrović koji tumači kralja Klaudija, ali i duha Hamletovog oca i Nina Violić koja igra i Hamletovu majku kraljicu Gertrudu i Ofeliju.
Međutim same predstave u predstavi nema – Hamlet je i bez nje potpuno uvjeren da je Klaudije ubojica, a i cijela Frljićeva predstava je potpuno odmaknuta od realističnosti i vidljivo teatralizirana, pa bi u njoj možda bio pretjeran i nastup putujućih glumaca unutar predstave u kojoj interpreti vidljivo pokazuju odmak i glumljenje, a ne proživljavanje likova koja tumače.
Takav način igre ujedno omogućuje da bez mijenjanja kostima, glasa i načina govora tumači gotovo neprimjetno prelaze iz jedne u drugu ulogu, čak i unutar istog prizora, a da pritom gledatelj nema nikakvih problema u praćenju radnje zahvaljujući vrsnom glumačkom umijeću. Virtuozno ga koristi Nina Violić – hladna i proračunata Gertruda koja će zaklati sina Hamleta kao smetnju funkcioniranju sustava moći, dok se minimalnom promjenom gestikulacije i mimike, toplijim pogledom i neznatno različitiom bojom glasa pretvara u ozbiljnu, ali naivnu Ofeliju. Sreten Mokrović vrlo uspjelo tumači kralja kao vrhunskog manipulatora, a tek malo se mijenja kada tumači duha svog brata – Hamletova oca. Takva interpretacija vjerojatno ukazuje na to kako ni dični prethodnik nije bio drugačiji, a to se uklapa i u Frljićevu ideju da su svi osim Hamleta (i djelom Ofelije koja je u njega zaljubljena) dio represivna aparata koji očito nije nastao kao posljedica nedavne smjene na prijestolju.
Iz takve koncepcije sukoba pojedinca i društva koje je toliko nehumano da neka ljudska svojstva njegovih članova nisu bitna ili čak niti ne postoje proizlazi i lišenost psiholoških motivacija likova svedenih na djeliće mehanizma vlasti. To je zahtijevalo vrsnu glumu ne samo onih koji su tumačili više rola nego i ostalih koji su i u tom sukobu kolektiva i pojedinca ipak uspijevali individualizirati ta bića bez osjećaja koja nastoje na bilo koji način preživjeti u nehumanom svijetu kojeg i sami brane i stvaraju. U tim je okvirima Pjer Meničanin efektno pokazao Polonijev prijelaz iz poniznosti prema kralju u autoritativnost prema ostalima, te sukladno redateljskoj koncepciji gotovo mehaničko pokazivanje osjećaja prema djeci. Njegov sin Laert u interpretaciji Jasmina Telalovića jedan je od rijetkih koji strastveno pokazuje iskrene osjećaje ljubavi prema sestri Ofeliji i mržnje prema ubojici Hamletu, ali surađujući s kraljem da bi ostvario osvetu i sam postaje dio zastrašujućeg kolektiva bez duše. Milivoj Beader djeluje prijeteći i kao svećenik i kao grobar, no način na koji upotrebljava ironiju pokazuje da je to zadnja iskra ljudskosti kojom se njegovi likovi brane od sustava kojem se nevoljko pokoravaju. Vedran Živolić kao Rosenkrantz i Petar Leventić kao Guildenstern svježinom i zaigranošću vrlo uvjerljivo oblikuju svoje role mladića našeg vremena koji u strahu da u društvu za njih neće biti mjesta bez ikakvih dvojbi pristaju na najmračnije strane zajednice kojoj žele pripadati. Inače prilično blijedi Horacije u ovoj predstavi ima jednu od kompleksnijih uloga, jer od Hamletovog prijatelja i saveznika koji ovdje čak (po Hamletovoj zapovijedi) ubija Polonija (pištoljem!) postaje dio zavjere protiv Hamleta, no njegov tumač Goran Bogdan (uglavnom zbog nesavladane dikcije) ipak nije potpuno iskoristio sve mogućnosti koje mu je tako zamišljena uloga pružala.
To ipak nije bitnije umanjilo dojam o sjajnoj igri cjeline glumačkog ansambla koji je bio dostojan partner i suprotstavljena strana izvanrednom Hamletu Krešimira Mikića u jednoj od najmračnijih interpretacija ove Shakespeareove komedije. Tom je dojmu pridonijela i efektna scenografija Petre Veber – veliki crni stol koji može služiti za karmine (povodom smrti Hamletovog oca) i svadbu (Hamletove majke i strica) postavljen u sredinu pozornice. Za tim stolom akteri jedu i piju, na njemu plešu i ubijaju se neposredno pred gledateljima koji ih okružuju na montažnim tribinama postavljenim u neposrednoj blizini. Mračnoj atmosferi pridonijela je i Sandra Dekanić koja je sve muškarce odjenula u crne kostime koji pretežno asociraju na današnjicu, a da taj suvremeni svijet ne bi bio posve crn nego ipak bar djelomice crno-bijel zaslužan je kontrast duge bijele čipkaste haljine Nine Violić. Ona doduše ne ublažava depresivnu sliku tragičnog svijeta današnjice, ali joj uz sukob pojedinca i društva može ponuditi još jedan značenjski sloj – tragičnu suprotnost muškaraca i žena u svijetu u kojem će Hamlet, opsjednut osvetom i borbom za moć, bez oklijevanja ubiti Ofeliju koju je nekad ljubio, a sada mu izgleda kao prijetnja njegovoj borbi. U tom svjetlu čak i to što Gertruda ubija svoga sina (krv od reza na vratu svojim jarkim crvenilom jedina je zapamtljiva boja u predstavi) možda i nije dokaz nehumanosti represivbnog aparata moći nego jedini način da žena osigura važnu ulogu u tom Vrlom novom svijetu koji u Frljićevom teatarski fascinantnom iščitavanju Shakespearea djeluje još turobnije od onog u istoimenom distopijskom romanu Aldousa Huxleya.
Iako je Frljić u Hamletu naizgled odustao od izravnog društvenokritičkog i političkog angažmana i bavio se rješavanjem složenih kazališnih problema u scenskom oživljavanju Shakespeareove tragedije, cjelina njegove predstave iznimno visokih dometa vrlo je efektno iskazivanje dosljednosti ne samo u traženjima vlastitih puteva kazališnog izraza nego i u iskazivanju svjetonazora koji se velikim dijelom poklapa s ovim Hamletom današnjeg vrlog novog svijeta.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. ožujka 2014.
William Shakespeare
Hamlet
redatelj Oliver Frljić
premijera 8. ožujka 2014.
prijevod Josip Torbarina, adaptacija, izbor glazbe Oliver Frljić, scenografkinja Petra Veber, kostimografkinja, Sandra Dekanić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, oblikovatelj tona Tomislav Kraljić, jezična savjetnica Đurđa Škavić, inspicijentica Stella Švacov Miletić, fotografija Mara Bratoš, grafičko oblikovanje Nina Baćun i Roberta Bratović
izvode: Krešimir Mikić (Hamlet), Sreten Mokrović (Klaudije), Nina Violić (Gertruda i Ofelija), Pjer Meničanin (Polonije), Jasmin Telalović (Laert), Goran Bogdan (Horacije), Vedran Živolić (Rosencrantz), Petar Leventić (Guildenstern), Milivoj Beader (Grobar i svećenik)
Piše:

Kurelec