To ipak nije satira

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Jean Giraudoux, Luđakinja iz Chaillota, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu Luđakinja iz Chaillota koju je Jean Giraudoux napisao potkraj života 1943. postavljena je prvi put prije pola stoljeća u režiji Georgija Para s Belom Krležom u naslovnoj ulozi. Marija Grgičević je svoju kritiku te izvedbe objavila u Večernjem listu pod naslovom Svjetovni mirakl što je uspjelo određenje ne samo tadašnje predstave nego i Giraudouxova teksta. Sadašnja premijera tog komada najčešće se međutim najavljivala kao politička satira. O velikom francuskom piscu i dramatičaru napisano je niz knjiga, među inim i istaknutih svjetskih teatrologa i povjesničara teatra, no nitko se nije dosjetio da Luđakinju iz Chaillota razmatra u tom kontekstu.
  
  Priča o postarijoj luđakinji iz Chaillota koja se uz pomoć još tri takve prijateljice iz drugih pariških kvartova suprotstavlja kriminalcima prerušenim u poslovne ljude koji bi zbog mogućeg nalazišta ispod grada bili spremni srušiti ne samo pojedine kuće ili dječja igrališta nego i čitav Pariz najčešće se interpretirala u kontekstu njemačke okupacije, ali još i više u okviru piščevih filozofskih pogleda, te dugogodišnje suradnje s Louisom Jouvetom (1887-1951), jednim od najznačajnijih međuratnih francuskih redatelja i glumaca, u vrlo uspješnom otporu naturalističkom, a i komercijalnom bulevarskom kazalištu. Zato su se i u ovom komadu analizirali odnosi između mita i stvarnosti, ljudskosti i sudbine, alegorije i fantastike, a tek ponekad se uzgred napominjalo kako je autor (vjerojatno i zbog dugogodišnje službe u diplomaciji) zapanjujuće rano i jasno sagledao spregu velikih kompanija, kriminala i politike koji svim sredstvima (pa čak i ratom) uništavaju individualnost i radost življenja.
  
  Našeg današnjeg gledatelja, a i medije najviše intrigira činjenica da je u vrijeme nacističke okupacije Giraudoux svoju pozornost okrenuo prema prijetećim razmjerima naftnog biznisa koji tada nije bio toliko istaknut kao prijetnja (iako je gorivo bilo iznimno važno za vođenje ratnih operacija), te je gotovo vizionarski predvidio ulogu ne samo naftnih kompanija nego i čitavog današnjeg kapitalističkog sustava u gušenje slobode i ljudskosti. A čini se da je upravo aktualnost tih stavova uz – za Giraudouxa gotovo usputnu, a za nas itekako znakovitu – rečenicu o nedodirljivosti odabranih dvije stotine obitelji navela i redatelja Krešimira Dolenčića da pokuša naglasak staviti na političku satiru. No, ona možda i jest jedna od sastavnica Luđakinje od Chaillota, ali je daleko od toga da bude naročito važna.
  
  Suvremenost te satire vjerojatno je vodila i do toga da scenografija Miljenka Sekulića gotovo da i nema dodirnih točaka s dva mjesta radnje Giraudouxova komada – pariškom kavanom u prvom dijelu i podzemnom kanalizacijom Pariza u drugom. Ona je međutim ostavljala dovoljno mogućnosti da režija u suradnji sa svjetlom koje su vješto oblikovale Željka Fabijanić Šaravanja i Vesna Kolarec stvori ambijent satiričkog showa kojeg su atraktivnosti mogli pridonijeti živopisni kostimi Doris Kristić koja je i luđakinje i obične ljude obukla u svoju, vrlo originalnu inačicu francuske odjeće iz četrdesetih, a negativce u stiliziranu verziju uspješnih današnjih kriminalaca-biznismena.
  
  Svemu tome redatelj je pridodao mnogo glazbe Matije Dedića uz dodatak naših davnih šlagera koji su tek djelimice ispunili svoju namjenu svojevrsnog komentara zbivanja, a dojmu glazbene i vizualne svetkovine trebali su pridonijeti i Pjevač (Ivan Glowatzky), Žongler (Ivo Frangeš), Pijanist / korepetitor (Matej Meštrović) i Udaraljkašica (Kaja Farszky), te se moglo očekivati da će Dolenčić bez obzira kako tumačio tekst još jednom posvjedočiti svoje umijeće u stvaranju spektakularne predstave bogate vizualnim i auditivnim efektima.
  
  To se nažalost nije dogodilo, jer se raznorodni elementi scenskog izraza nisu uklopili u jedinstvenu cjelinu nego su se u prvom dijelu s mukom vezivali u dugotrajnu satiričku igru u kojoj se Lana Barić kao Aurélie, luđakinja iz Chaillota ponajviše obraćala gledateljima, jer unatoč nedvojbenom umijeću i silnoj energiji često nije uspijevala potaknuti suigru svojih kolega među kojima su se u zahvalnim ulogama negativaca Siniša Popović, Žarko Potočnjak, Zijad Gračić i Leon Lučev zadovoljili stereotipima, a uz protagonisticu rijetke proplamsaje glumstvenosti donijeli su u manjim epizodama Iva Mihalić koja je Irmu igrala kao suvremenu darkericu, razigrani Zoran Pribičević kao Gluhonijemi i Zvonimir Zoričić kao vehementni Starčić, no i njima je nedostajala zajednička igra cijelog ansambla. Činilo se tako da zbivanja na sceni govore ponajviše o podjelama unutar HNK-a kao posljedici dugotajnih sukoba oko vodstva te središnje nacionalne kazališne kuće.
  
  Drugi dio predstave ipak je bio znatno bolji upravo zato jer su glumci konačno uspostavili međusobni kontakt i nijansiranije odnose. Lana Barić je konačno mogla svoju raznovrsnu interpretaciju usmjeriti prirodnije na ostale glumce – najprije na Čistača kanala kojemu je Luka Dragić udahnuo i slutnju onog drugog svijeta, tipičnog za sve Giraudouxove komade, a s pojavom luđakinja iz drugih četvrti (vrlo dobre Ivana Boban, Ana Begić i Barbara Vicković) glumačka je međuigra donijela životnost scenskim osobama koje svoju pomaknutost postupno pretvaraju u potpunu ljudskost. No, glumački vrhunac predstave ukrao je ipak Goran Grgić kao Krpar koji zbog pravednosti u improviziranom suđenju cjelokupnom zlu i svim zločincima svijeta treba predstavljati bogate poduzetnike. Njegova transformacija i iznimno dojmljiva interpretacija otkrile su ono što je inače ovoj Luđakinji iz Chaillota nedostajalo – da je Giraudouxov dijalog samo površno gledano politički diskurs u službi satire dok mu je prava vrijednost u tom što pruža mogućnost za vrhunsku interpretaciju koja će otkriti njegove dublje književne i scenske slojeve i značenja.
  
  To je nažalost nedostajalo većem dijelu ove predstave kojom Dolenčić nije uspio kao spektakularnim Građaninom plemićem prije nekoliko godina prevladati probleme HNK-a i stvoriti uspješnu predstavu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2014.
  
  Jean Giraudoux
  Luđakinja iz Chaillota
  redatelj Krešimir Dolenčić
  premijera 31. siječnja 2014.
  prijevod Davor Šošić, dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj Matija Dedić, oblikovateljice svjetla Željka Fabijanić Šaravanja, Vesna Kolarec, jezična savjetnica Đurđa Škavić, klaunerija i scenski pokret Iva Peter Dragan, suradnik za iluzionističke trikove Ivica Krakić, asistent redatelja Paolo Tišljarić, asistentica scenografa Ana Sekulić
  izvode: Lana Barić (Aurélie, luđakinja iz Chaillota), Ivana Boban (Constance, luđakinja iz Passyja), Ana Begić (Joséphine, luđakinja iz Concordea), Barbara Vicković (Gabrielle, luđakinja iz Saint Sulpicea), Iva Mihalić (Irma), Siniša Popović (Predsjednik), Žarko Potočnjak (Barun), Zijad Gračić (Posrednik), Leon Lučev (Istraživač), Goran Grgić (Krpar), Silvio Vovk (Pierre), Luka Dragić (Čistač kanala), Alen Šalinović (Konobar), Zvonimir Zoričić (Starčić), Franjo Kuhar (Stražar), Ivan Glowatzky (Pjevač), Zoran Pribičević (Gluhonijemi), Ivo Frangeš (Žongler), Matej Meštrović (Pijanist, Korepetitor), Kaja Farszky (Udaraljkašica), Matija Iveković, Filip Knežević, (Čistači kanala), Josip Filipović (Fotograf), Darija Gevaj Senić / Ana Pogorelić / Leda Šeparović (Balerina)

Piše: