Duboko čehovljanski

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Anton Pavlovič Čehov, Tri sestre, red. Slobodan Unkovski

• 
  
  Iako je DK Gavella kao i većina hrvatskih kazališta otvorena za gostovanja inozemnih redatelja, posebice onih s prostora nekadašnje zajedničke države, a među njima i makedonskih, gotovo nevjerojatno djeluje podatak da su u nas jedino na festivalskim gostovanjima izvedbi iz drugih sredina viđene režije Slobodana Unkovskog, najcjenjenijeg makedonskog redatelja visokog međunarodnog rejtinga i da je on tek sada s prvi put režirao u Hrvatskoj i to Tri sestre koje se uklapaju u posljednjih godina sve veće zanimanje kazališta (ne samo u nas) za Čehova, danas jednog od naživljih i najzanimljivijih klasika dramske književnosti. Očito je da suvremeni kazališni stvaratelji u njemu nalaze ne samo teme koje korespondiraju s današnjicom nego i odstupanje od čvrstih dramaturških zadanosti, karakteristično za većinu suvremene kazališne produkcije bez obzira na to da li ona tekst koristi tek kao povod za redateljski teatar ili nasuprot tome uvažavanjem teksta nastoji pronaći nova, sadašnjosti najprimjerenija stilska i značenjska rješenja. I u jednom i u drugom slučaju nestale su prethodne bitne odrednice ranijih uprizorenja Čehova – stanke u kojima se posredno otkrivala složenost dramskih likova i koje su pripomagale u stvaranju čežnje za nekim pravim životom koji postoji negdje drugdje (najčešće – kao i u Tri sestre – u nedostižnoj Moskvi, više simbolu no stvarnom gradu), a i u stvaranju sjetne atmosfere koja je manje govorila o autorovoj vezanosti za prošlost koliko o posrednoj kritičnosti prema novouspostavljenom građanskom društvu.
  
  Premda Unkovski maksimalno poštuje Čehovljev tekst i ne želi ga kratiti, i on izbacuje pauze. Pritom kao dosjetka djeluje objašnjenje da se redatelj svjestan kako bi integralna izvedba rezultirala takvom duljinom predstave koju bi rijetki današnji gledatelji mogli izdržati, pa se zato umjesto kraćenja teksta pozabavio izbacivanjem pauza i tako dobio predstavu koja uspijeva vezati pozornost gledatelja tijekom cijelog trajanja koje (doduše uključujući dvadesetominutnu stanku) iznosi puna tri sata. To je međutim dovelo i do drugačijeg građenja likova, potencirano i time što bez kraćenja teksta tri sestre više nisu toliko dominante protagonistice nego i njihovi životi teku paralelno sa životima ostalih likova, pa je time i snažnije naglašena običnost njihova života, a pokušaji da se iz te običnost i dosade svakodnevice izađe nisu kao ranije toliko određeni psihološkom motivacijom, nego (posebice u prvom dijelu) djeluju groteskno i komično prije nego li dramatično ili tragično – u skladu s Čehovljevim stavom (koji se rijetko uzimao kao relevantan za scensko uobličenje) da su njegovi komadi komedije.
  
  Zato se redatelj oslonio na vrsni glumački ansambl Gavelle i snažne scenske osobnosti interpreta, sposobnih već u prvim trenucima svog boravka na sceni jasno odrediti karakter svog lika na iznimno dojmljiv način. Još su im više to olakšali upravo elementi groteske i komedije, pa je tako Filip Šovagović efektno odigrao nesposobnog liječnika alkoholičara prelazeći iz jednog ležećeg položaja u drugi karikaturalnim prekobicavanjem, a izuzetno zabavan bio je i Sven Šestak kao uštogljeni gimnazijski nastavnik koji se kao Mašin muž ne zna nositi s gubitkom autoriteta koji je (vjerojatno samo on) vjerovao da posjeduje. Baš kao suprotnost tome izvanredno je uspješno i povremeno neodoljivo djelovala pretenciozna ozbiljnost potpukovnika Veršinina kojeg je Ranko Zidarić uspjelo prilagodio svom uobičajenom distanciranom cool nastupu, a i Bojana Gregorić-Vejzović je bila uvjerljiva kao hladna, proračunata Natalija koja će postavši Andrejevom suprugom i njegove tri sestre bezosjećajno opljačkati, olakšavajući si trud i izazivajući smijeh povremenim potajnim konzumiranjem alkohola.
  
  Takve suprotnosti između karikirane komičnosti i pretjerane ozbiljnosti te povremeni neočekivani groteskni trenuci pomogli su da se – i pored toga što je svatko određen jednom dominantnom karakteristikom – zahvaljujući snažnim glumačkim osobnostima kreiraju žive i kompleksne scenske ličnosti. To se ponavlja i u odnosu dvojice časnika – vjetropirastog baruna Tusenbacha u naglašeno fizičkoj ekspresiji potenciranih pokreta i gegova Hrvoja Klobučara i krajnjoj suzdržanosti kapetana Saljonija kojem je Živko Anočić uspio udahnuti uvjerljivost prijetećeg lika. Takvi su elementi prisutni u manjim, također vrlo uspjelim epizodama u kojim Biserka Ipša kao dadilja Anfisa i Ingeborg Appelt u ulozi službenika Feraponta efektno fizički karikiraju starost, dok Filip Vidović i Matija Čigir pretjeranom fizičkom aktivnošću naglašavaju mladost dvojice potporučnika.
  
  Uz elemente karikature i stiliziranosti glumački je ansambl dodatnu zanimljivost gradio i vidljivim poigravanjem između tumačenih uloga i vlatite glumačke osobnosti što je asociralo na vezu između vremena u kojem se zbiva radnja Čehovljeve Tri sestre i naše svakodnevice koju je također moguće razaznati u ovoj predstavi koja neizravno, ali i vrlo sugestivno ukazuje na i u tekstu sadržane sličnosti situacija i problema u ta dva na prvi pogled vrlo udaljena i potpuno drukčija društva. To je još naglašenije u ulogama tri sestre, a i njihovog brata koji propadaju u mijenama Rusije i njezine provincije krajem devetnaestog stoljeća na vrlo sličan način na koji bi takve osobe bile izigrane u društvenim promjenama koje određuju našu današnju, po mnogo čemu također provincijsku sredinu. Iako u integralnom tekstu zbivanja nisu koncentrirana isključivo na tri sestre ipak su one najistaknutije protagonistice i uz brata jedine osobnosti koje se razvijaju i mijenjaju tijekom predstave, što je ujedno i prilika da se ostvare najsloženije i najefektnije uloge, a ta je mogućnost maksimalno iskorištena. Doduše i pored integralnosti teksta, razlozi njihovih promjena su zahvaljujući glumačkim interpretacijama i dosljednosti redateljske koncepcije ipak drugačiji. Nezadovoljstvo sestara, njihovo konačno sazrijevanje u porazu, nisu kao kod Čehova proizvod učmalosti provincijskog života, dosade i nedefiniranih težnji prema boljem i smislenijem životu, nego znatnim dijelom proizlaze iz u tekstu tek naznačene seksualnosti.
  
  Jelena Miholjević u vrlo nijasiranom tumačenju najstarije sestre Olge koja i pored dobrote i ljubaznosti prema bližnjima pati od neispunjenih životnih očekivanja koja više nisu vezana prvenstveno s besmislom postojanja i približavanjem starosti nego su dobrim dijelom rezultat nedostatka seksa. Dijana Vidušin vrlo je uvjerljivo najženstvenija i najsebičnija sestra Maša, pa kao jedina udana svojim pokretima, načinom govora i ponašanja pokazuje da ne postaje preljubnica zbog toga što joj groteskni suprug ne pruža dovoljno duševnih radosti nego baš zbog nedostatka seksa. Ivana Roščić vrlo osmišljeno se služi elementima fizičkog teatra u predstavljanju najmlađe sestre Irine kao najživlje i najpoduzetnije, da bi nesretnost izvukla iz njezina nerazumijevanja vlastitih seksualnih potreba. Ozren Grabarić pak pokazuje sav raspon svog velikog glumačkog umijeća dojmljivo i nijansirano prikazujući promjenu karaktera njihovog brata Andreja koji nakon početne zaluđenosti Natalijom postupno odustaje od dosezanja ravnopravnosti u braku, znanstvenih aspiracija, a i bilo kakvog smislenijeg načina života uništen novim, tek nastajućim bezosjećajnim kapitalizmom.
  
  Sličnosti društvenih promjena carske Rusije i današnje Hrvatske nigdje nisu izravno prikazane, ali su neprestano prisutne ne samo u nijansama odnosa između glumačke scenske osobnosti i tumačene uloge nego i u ostalim bitnim elementima predstave. Scenografija Branka Hojnika koja se vrlo promišljeno poigrava istodobnim različitim prostorima igre, odvojenima vratima ili zastorom, glavnim je dijelom građena prema slici nekadašnje Rusije, ali uz dodatak nekih suvremenih elemenata, tako da ni unošenje velikog prijenosnog radio-kazetofona ne djeluje neprikladno. A njime se protagonisti služe za puštanje glazbe koju je Davor Rocco još naglašenije primaknuo našem vremenu. U to su se uklopili i vizualno zanimljivi kostimi Marite Ćopo nadahnuti modom iz vremena nastanka Tri sestre s elementima njezine suvremene reinterpretacije što također povezuje prošlost i sadašnjost.
  
  Redatelju Slobodanu Unkovskom pripadaju velike zasluge ne samo za koncepciju koja je nadahnula vrhunske domete cijelog glumačkog ansambla i ostalih suradnika nego i za njihovo precizno vođenje i uklapanje u cjelovitu izvedbu kojoj niti u jednom trenutku nije opao situacijama na sceni primjeren ritam. Rezultiralo je to sugestivnim oblikovanjem vrlo uspjele, značenjski slojevite predstave koja je istodobno duboko čehovljanska, a i kritična prema sredini u kojoj je nastala.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. siječnja 2014.

Piše: