Začudna rješenja

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Donald Lee Coburn, Partija remija, red. Zlatko Sviben

• 
  Donald Lee Coburn (1938) bavio se marketingom sve dok u svojim kasnim tridesetim godinama nije napisao prvi, najizvođeniji mu i najbolji komad Partija remija (The Gin Game) koji je nakon premijere u tada novoosnovanom holivudskom kazalištu American Theater Arts 1976. sljedeće godine postavljen i na Broadwayu gdje je igran više od pet stotina puta, a 1978. nagrađen je i uglednom Pulitzerovom nagradom za dramu. Ista je predstava potom gostovala širom Sjedinjenih Država i u inozemstvu, a u mnogim zemljama je djelo postavljeno u prijevodu, pa je tako u vrijeme kada su naša kazališta redovitije pratila suvremenu svjetsku dramsku književnost GDK Gavella već 1980. izvelo njenu hrvatsku premijeru u režiji Jakova Sedlara s Vjerom Žagar-Nardelli i Mirkom Vojkovićem koja je u dvije godine prikazana respektabilnih pedeset sedam puta.
  
  Zaplet komada prilično je jednostavan, Dvoje osamljenih ljudi sreću se u staračkom domu i očito ih ne privlače zajedničke aktivnosti osmišljene da bi štićenicima razbile dosadu i razonodile ih. On je nagovori da zaigra s njim partiju remija, iako ona ne zna tu igru. Nakon kratkih uputa o pravilima ona dobiva sve partije, pa umjesto ugodnog druženja među njima počinje rasti napetost. Umjesto razumijevanja, prijateljstva i potpore nastaje nadmetanje koje s igre prelazi na pitanja pobjede i gubitništva pri čemu protagonisti sve dublje ulaze u intimu protivnika i iz nje izvlače argumente kojim će ga ozlijediti, iako se u trenutku kada pretjeraju ispričavaju, jer im očito takvo zloćudno kartanje u nekim trenucima daje osjećaj moći, a u drugima omogućava da konačno kažu sve one vlastite promašaje koje nikada drugima nisu rekli. Coburn se virtuozno služi jednostavnim svakodnevnim govorom koji pomoću pojedinih neočekivanih obrata ili duhovitosti pomiče od općih mjesta i tako na zanimljiv način uspijeva neizravno stvoriti značenjsku slojevitost koja govori o međuljudskim odnosima, osamljenosti i sagledavanju vlastitog života bez uljepšavanja ili prikrivanja poraza. No, posredno se osjeća i tuga starih ljudi koje niti njihovi najbliži rođaci ne posjećuju, te ih tako i prije vremena isključuju iz svojih života. Tom spoju asocijacija na ozbiljne probleme i vrlo funkcionalna, povremeno iznimno duhovita dijaloga scensku draž daje vrlo precizno dramaturško oblikovanje fabule i kompleksnost protagonista koji u Coburnovom komornom komadu pružaju interpretima materijal za vrhunske kreacije i pokazivanje čitava raspona glumačkog umijeća.
  
  Zbog toga se i Zlatko Sviben odlučio na režiju Partije remija, ali mu se možda činilo da baš takvo očekivano glumačko nadigravanje može zasjeniti značenjsku kompleksnost teksta. Osim toga on je skloniji spektakularnijim predstavama više no komornim. Zato je i ova predstava unatoč praćenju temeljne linije fabule i zadržavanju velikog dijela dijaloga u barem jednakoj mjeri Svibenovo koliko i Coburnovo autorsko djelo. Međutim promjene nisu rađene zbog redateljskih ekshibicija nego su osmišljene tako da stvore kompleksniji svijet kazališnog djela. Tako i za Histrione uobičajena lokalizacija u našu današnju sredinu nije uzrokovana jedino približavanjem široj publici nego i omogućuje jasnije profiliranje karaktera. Primjerice kada protagonistica kaže na početku da je sin ne posjećuje jer sa ženom i djecom živi u Srbiji prilika je to da joj partner pokaže svoj nacionalizam. Međutim ubrzo se otkriva da on nije netrpeljiv samo prema drugoj nacionalnosti nego i prema svima koji ne misle i ne osjećaju kao on, a razlog njegove osamljenosti je baš u tome što takve sebi slične ne može niti naći niti prepoznati. Nešto kasnije otkriva se da starija dama nije nevoljko priznala gdje joj je sin zbog sličnog nepovjerenja prema drugoj sredini, nego je razlog njene nelagode što joj je sin napustio ženu prema kojoj se (kao i prema zajedničkoj djeci) nedostojno ponio i da je takav njegov karakter razlog da ne posjećuje majku, iako sada živi u istom gradu.
  
  Uspjela funkcionalna scenografija Miljenka Sekulića u kojoj dominira crna boja i podova i svih strana otvara prostor scene i naznačuje širi prostor staračkog doma. Pozadina je podignurta na višu razinu i na njoj se nalazi klavir za kojim je voditeljica velikim dijelom predstave prisutnog i povremeno raspjevanog domskog zbora, dok je u prvom planu običan stol sa stolcima gdje se odvijaju partije remija, a tanki okvir omeđuje prostor zamišljenih vrata kroz koja se može izaći u neki drugi zamišljeni prostor doma, a kroz njih ulazi i mađioničar – talentirani iluzionist Leonardo Krakić koji svojim trikovima zabavlja više publiku no protagoniste koji ga pozornije prate tek kada igra iluziju protagonistkinjinog sina donoseći joj cvijeće koje joj njezin sin nikada neće donijeti.
  
  To je efektan okvir Svibenovoj režija koja protagoniste smješta u širi kontekst, pokazujući kako njihovo neprihvaćanje komunikacije s ostalim stanarima staračkog doma, a niti načina na koje ih se nastoji razonoditi i dati smisla bar dijelu njihova zajedničkog života. No, i u takvoj koncepciji koja precizno koristi scenske efekte i sporedne likove uspjeh predstave i dalje u najvećoj mjeri ovisi o protagonistima i njihovom poigravanju s Coburnovim dijalogom i dramskim situacijama. No, i tu dolazi do začudnog rješenja zamjenom spola interpreta što je mogućnost glumcima bogate karijere da odigraju neuobičajene uloge, a uz to izaziva drugačije i pozornije praćenje njihovih tumačenja, jer se povremno razbija uobičajeno gledateljevo uživanje u glumačkom nadigravanju, pa se pomno prati ne samo njihova virtuoznost nego i slojevitost značenja dijaloga koja postaje bitna za uvjerljivost protagonista. Žarko Potočnjak u svom izvanrednom uobličenju gospođe koja dolazi u starački dom sa željom da održi sliku otmjene dame ne ide u feminiziranje pokreta ili nastupa da bi tako izazvao komične efekte nego se toliko unio u takvu protagonisticu da naizgled bez napora pronalazi točne nijanse za svaku mijenu njezinih raspoloženja. Branka Cvitković mnogo je više napora morala uložiti da bi s uspjehom (posebno glasovno) predstavila agresivnog muškarca koji se povremeno nastoji savladati, pa je češće pribjegavala karikaturalnim, a tim i komičnijim rješenjima koja su nadomjestila nijansiranost u naglom prelaženju iz bijesa u samosvladavanje.
  
  Tim najčešće vrlo efektnim pomacima od standardne interpretacije vrijedna Coburnova teksta Zlatko Sviben uspio je stvoriti vrlo zanimljivu, originalnu predstavu o ljudima koji svoje životne promašaje iskaljuju na onima do sebe, ali i sliku društva koje ih je takvima stvorilo svojom usmjerenošću na sebeljublje i egoizam, a onda ih iz istih razloga ostavilo u starosti bez pravog oslonca te iskrenijeg i dubljeg ljudskog odnosa.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. siječnja 2014.

Piše: