Varijacije o usamljenosti

15. međunarodni festival malih scena, Rijeka – Inozemna gostovanja (1. dio)

• Ovogodišnje jubilarno, petnaesto izdanje Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci omeđeno je pojmovima pijanstva i sna. Po zamisli selektora Hrvoja Ivankovića, festival je otvorila brijunska Pijana noć 1918., zatvorit će ga zagrebački San Ivanjske noći, a između tih dviju oprečnih točaka, konkretnog političkog Krleže te apstraktnog i bezvremenog Shakespearea, rasprostrla se u osam festivalskih dana široka lepeza živih teatarskih organizama. Najzanimljivija su, dakako, inozemna gostovanja koja hrvatska publika nije imala prilike gledati. Tako je u prvom dijelu festivala riječka publika vidjela Ćeif Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Egona Savina, Medeju poljskog redatelja Grzegorza Jarzyne u izvođenju kultnog bečkog Burgtheatera, Narančinu koru beogradskog Ateljea 212 u režiji Gorana Markovića i Čekaonicu, novi projekt preklanjskog pobjednika Viliama Dočolomanskog.

  Egon Savin čest je i rado viđen gost Festivala malih scena, a njegove predstave Nigdje nikog nemam podgoričkog Cnp-a i Odumiranje Ateljea 212 nagrađivane su i rado gledane. Ove se godine predstavio režijom drame Mirze Fehimovića, prvonagrađenoj na natječaju za suvremeni dramski tekst, koji su zajedničkim snagama raspisali sarajevski festival MESS i Beogradsko dramsko pozorište. Za razliku od Pijane noći brijunskog Ulysessa, zabavljenu na makropolitičkom planu uzrocima krvavih sukoba na ovim prostorima, Fehimović u Ćeifu ispisuje gorku dijagnozu ratnih posljedica i njihovih utjecaja na obične ljude koji na sve načine pokušavaju nastaviti život i zaboraviti prošlost.
  
  Središnja dihotomija komada koja pokreće radnju jest ona Sarajevo–Izvansarajevo; oni koji su ostali ne mogu se više razumjeti s onima koji su otišli, pa se bilo koji pokušaj imitacije normalnog života prekida neizbježnim vraćanjem na svođenje računa iz prošlosti. Savin na posebno zanimljiv način osmišljava likove djece, najjasnijih figura žrtve, pa ih predstavlja lutkama bez lica, stvarajući tako dirljivu metaforu o djeci - bespomoćnim marionetama roditeljskih ratova.
  
  Nažalost, emocionalnost koja se u dramskom tekstu previše potencira kao glavno obilježje preživjelih, u redateljskoj viziji dodatno je podcrtana pretjeranom glumačkom ekspresijom i naturalističkom glumom koja prečesto klizne u patetiku. U tom nezahvalnom poslu glumačkog meandriranja između očaja svakodnevice i prkosne želje za životom, koja se manifestira humorom, ponajviše je uspjeha imao Ljubomir Bandović u ulozi invalida Salka Halilovića.

  Medeja, odnosno [mede:a]: Grzegorza Jarzyne u izvođenju bečkog Burgtheatera, spada u najuži vrh kazališnih gostovanja u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina. Grzegorz Jarzyna, najpoznatiji učenik Krystijana Lupe i, uz Warlikovskog, najzaposleniji i najnagrađivaniji poljski redatelj mlađe generacije, u slavni je Burgtheater došao sa zadaćom da na osuvremenjen način postavi prastari mit o barbarskoj čedomorki. Istodobno visoko stilizirana i bolno životna, Jarzynina Medeja oslobođena je naslaga stoljeća, pa je naslovna junakinja gruzijska aristokratkinja koju njen muž, uspješni menadžer, dovodi u Beč, gdje sam vrlo brzo počinje strasnu vezu s dadiljom njihove djece, između ostalog i zato što joj je otac utjecajan političar koji mu može omogućiti strelovit poslovni uspjeh.
  
  Prozračna i šparna scenografija Magdalene Macijewske te atmosferična glazba Jaceka Grudziena i Piotra Dominskog, okvir su za nevjerojatno uvjerljiv emocionalni i psihološki luk glavnog lika, od početne sreće do gubitka kontrole uzrokovanog samoćom. Pri tome Jarzyna majstorski koristi činjenicu da je Medeja strankinja koja se odbija do kraja asimilirati u njoj nepoznat prostor Jazonove domovine, pa se postavljanjem radnje u suvremeni Beč vidljivih socijalnih razlika, dodatno osvjetljava aktualnost i suvremenost antičkog mita i Euripidovog izvornika.
  
  U glumačkoj se podjeli, uz briljantnu Sylviju Rohrer u naslovnoj ulozi, izvanredno iznijansiranim rolama izdvajaju Roland Koch kao Jazon te Barbara Petritsch i Michael Gempart u ulogama zlonamjernih Medejinih susjeda koji svojom desničarskom uštogljenom blaziranošću preuzimaju ulogu kora i dodatno izluđuju usamljenu strankinju. 
  
  Narančinu koru Maje Pelević hrvatska je publika imala prilike vidjeti na zagrebačkim Danima satire; riječ je o mladenački svježem i neobično napisanom tekstu o gubitku identiteta i medijskim diktatima ljepote. Fragmentarna struktura drame koja uključuje dijalog i ispovjedni monolog, struju svijesti i izvatke iz idiotskih terapija samopomoći ženskih časopisa, poznati je filmski redatelj Goran Marković postavio opušteno i nepretenciozno, zamišljajući predstavu kao svojevrsni kabaret i naglašavajući apsurdnu duhovitost logoreje suvremenih marketinških pritisaka.
  
  Domet samog teksta ipak se zadržava na površinskom opisu stanja stvari, a najveću kvalitetu izvedbe predstavljaju filigranski izbrušene glumačke kreacije svih sudionika, prvenstveno koncentrirane i sugestivne Jelene Ilić u ulozi Naranče te razigranog i duhovitog Srđana Timarova u svim muškim ulogama.
  
  Viliam Dočolomansky vratio se u Rijeku dvije godine nakon što je pobijedio s predstavom Sclavi – emigrantova pjesma, briljantnom plesnom studijom ekonomskih migracija slavenskih naroda u dvadesetom stoljeću. Simboličnu snagu kofera i motiv prisilnog putovanja prenio je i u ovogodišnju Čekaonicu, premještajući kritičku oštricu u vlastito dvorište, tematizirajući slovačke deportacije Židova u praskozorje Drugog svjetskog rata. Savršeno uklopljena u derutnu halu stare tvornice papira, predstava Farme u pećini oslikava neuhvatljivi trenutak u kojem se iz idilične atmosfere slovačkog tanga prelazi u zvjersko stanje katastrofe, usitnjujući globalnu priču u gomilu pojedinačnih etida nasilja.
  Dočolomansky uvelike ovisi o glazbi, ona u njegovim predstavama nije samo zvučna kulisa nego i dramaturški pokretač zbivanja, pa se i u Čekaonici izvodi uživo, ritmizirajući pokret i oslikavajući atmosferu vremena. Izrazito visoka razina izvedbe s virtuoznim i požrtvovnim mladim plesačima, stil koji nikad ne koketira s hermetičnošću nego je uvijek u službi priče te kristalno jasna poetika ove predstave, čini je definitivno jednim od vrhunaca ovogodišnjeg festivala.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 11. svibnja 2008.

Piše: