Neprecizno oružje

Zagrebačko kazalište mladih: Damir Karakaš, Snajper, red. Franka Perković

• Zagrebačko kazalište mladih profilira se kao teatar koji uporno poseže za dramskim tekstovima koji ne robuju cenzuri, koji detektiraju aktualne tegobe (našeg) društva i trude se da gledatelje ne uljuljkaju u iluziju koju kazalište itekako može pružiti. Upravo se time ZKM pokušava svrstati u kategoriju umjetničkih institucija koje (najčešće) suvremenim tekstovima nastoje na svoje pozornice uprizoriti nimalo iskarikiranu stvarnost. Dramski prvijenac propala novinara, no uspješnog književnika Damira Karakaša uprizorila je redateljica Franka Perković. Iako je Karakaš poznat po pomalo uvrnutim i nesvakidašnjim karakternim osobinama koje pridaje svojim likovima (među njegovim poznatijim djelima je i Kino Lika), ponešto drugačiji svijet u kojem žive i djeluju pojedinci iz njegovih umotvorina, u ovom je ostvarenju, nažalost, izostao.
  
  Tako se jednočinka u kojoj se pojavljuju samo tri lika, a čime poprima i neizostavan komorni epitet, čini nedovoljno razrađenom i uvjerljivom. Ipak, krivnju mogu, u ovom slučaju, snositi dvije osobe: pisac (čija se materijalizacija teksta u odnosu na problematiku o kojoj se govori čini slabašnom) i(li) redateljica (koja nije pažnju usmjerila na konkretnije i vidljive tematske okosnice kojima predložak obiluje). Time su (mini) revolucije koje se provlače kroz osamdesetak minuta koliko sama predstava i traje nepravedno ostale zasjenjene gotovo crno-bijelim odnosom dviju mladih osoba, buntovništvo je podređeno već toliko puta odslušanim razmiricama podebljanim patrijarhalnom notom, a razgovori među likovima temelje se na dvjema temama: ratu i Parizu. Njihova je okosnica stereotipna i predvidljiva:
  
  Muki pokušava zatajiti kako njegov otac nije časno i herojski poginuo u ratu („za ovu zemlju luzera“), a kad se govori o Parizu – za Sunčicu i Mukija grad svjetla predstavlja toliko priželjkivano utočište koje krije mnogostruke blagodati (za razliku od države u kojoj trenutno žive, a u kojoj političari „češće nose čarapu na glavi nego na nozi“). Do napetijih odnosa dolazi kad se sazna kako je Mukijev otac počinio samoubojstvo u zatvoru te kako Muki nikad, zapravo, nije ni bio u Parizu o kojem „sve zna“. Dinamičnost u predstavu unosi treći lik, Student, koji se slučajno nađe u njihovom stanu te postaje taocem košmarne situacije koju proizvodi mladi ljubavni par. Nimalo suptilno započinje okretati jedan lik protiv drugog ne bi li se izvukao iz romantičarski započete pobune protiv nepravde koja prevladava u svim segmentima njihova okruženja. Propali student filozofije (koju je zamrzio) vješto barata mnogim citatima i određenom dozom uličnog iskustva koji ga čini ponešto živopisnije oslikanim likom u usporedbi s mladim parom. Tako Muki djeluje poput nezrelog dječarca sklonog ljubomornim ispadima, nepromišljenim odlukama i reakcijama. Nasuprot njemu, Sunčica predstavlja marionetu kojom upravljaju (pogrešni) muškarci koji su se zatekli u njezinom životu, trudnicu koja se ne libi pušiti marihuanu, ponosnu gimnazijalku čije je znanje, baš kao i ponašanje zapelo u mladalačkom razdoblju nekih boljih vremena.
  
  Glumački trojac koji je i oživio opisane likove čine Vedran Živolić (Muki), Hrvojka Begović (Sunčica) i Frano Mašković (Student) koji su korektno odigrali svoje uloge, no čini se kako njihov talent i sposobnost ipak nisu do kraja došli do izražaja. Svojim prethodnim ostvarenjima pokazali su kako mogu puno i kako se mnogo od njih, opravdano, i očekuje, no njihov je maksimum ovdje povremeno posve izostao.
  
  Scenografiju predstave čini soba kaotičnog izgleda koja se posve uklapa u svijet ovakvih karaktera. Zid predstavlja veliku ploču predviđenu za neke velike (revolucijske) ideje, no one izostaju i povremeno se ispisuju tek matematički zadaci ili krnji citati. Maleni kartonski prozorčić otvara se tek za potrebe snajpera (ujedno i naslovnog motiva) koji je u djelu opjevan poput kakvog renesansnog junaka, no ipak – unatoč namjerama, nije uporabljen. Radio koji donosi samo loše vijesti nacionalnog karaktera djeluje poput zlosutne prisutnosti viših sila koji upravljaju svime, a protiv kojih se likovi pokušavaju boriti. No u tome ne uspjevaju (ili ne žele). Jer kraj donosi početak jednog novog života zbog kojeg se životni prioriteti naglo započinju mijenjati. I postaje nevažno tko je na vlasti dok god postoji netko zbog koga je novi dan vrijedan drukčije borbe.
  
  Snajper u gledatelju ostavlja gorčinu zbog izgubljenih generacija o kojima govori. U gomili nesretnih sudbina, izgubljenih generacija i loših vijesti Snajper je tek još jedna vijest u nizu, predstava koja će zbog ne osobito uvjerljivo ocrtanih likova i pomanjkanja režijske usredotočenosti vjerojatno ostati na repertoarnoj margini matičnog kazališta.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 18. prosinca 2013.
  
  Damir Karakaš
  Snajper
  redateljica Franka Perković
  premijera 11. listopada 2013.
  dramaturg Goran Ferčec, scenograf Siniša Ilić, kostimografkinja Doris Kristić, oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek, asistentica dramaturga Dina Vukelić, inspicijentica Stella Švacov Miletić, šaptač Željko Začek, fotografkinja Mara Bratoš, grafičko oblikovanje Lana Cavar, skladatelji Alen i Nenad Sinkauz
  izvode: Vedran Živolić (Muki), Hrvojka Begović (Sunčica), Frano Mašković (Student)

Piše: