Uprizoriti klasični grčki ep u izvornom stihovnom obliku znači ponuditi publici iskustvo očudenja pa čak i otuđenja, u brechtovskom smislu. Prosječnom modernom slušatelju heksametarski akcenatski ritam zvuči monotono i proklamativno, a sadržaj stihova se gubi u beskrajnim sintaktičkim figurama. Ipak, i danas je očito da u kanonskim djelima zapadne književnosti možemo naći univerzalnu ljudsku dramu, vrijednu napora da se kazališno prenese njezina poruka, dana u višetisućljetnom kriptogramu. Neovisni Teatar 2000 pokušao je revitalizirati Ilijadu postavivši je na scenu Vidre u novom, komunikativnijem izdanju uz stalno propitkivanje nepovratne anakronosti govornog teatra i originalnog arhaičnog epskog izraza. Teme ostaju iste, mada je ep reduciran na krucijalne scene koje ocrtavaju sižejnu liniju, odnosno na nekoliko pjevanja s početka, sredine i kraja Ilijade.
Recitacije naizmjence izvode Vilim Matula, Nikša Marinović i Mario Kovač, bez fizičke ekspresije i međusobne interakcije. Statičnost potpuno prazne crne pozornice i nizanje daktila i spondeja koje nalikuje retoričkoj vježbi razbija se naglim iskliznućima u zbilju, kako situacijsku, tako i jezično-političku. Ta se metoda dosljedno primjenjuje do kraja predstave, s ciljem profanizacije klasičnog teksta, kroz solidarizaciju i dijalog s publikom, te komičnim autoreferencijalnim komentarima.
Otvoreno se polemizira o jeziku izvornika i epskom stihu kao mediju, te se upravo ex cathedra iznosi problematika njegovog prijevoda. Pritom se polazi od pretpostavljene pozicije srednjoškolca koji se mora uhvatiti ukoštac s opsežnim epom, a troje glumaca obraća se publici upravo kao da se ona sastoji samo od učenika, sudeći prema upadicama vezanim uz školski kontekst i korišteni sleng koji bi trebali služiti povezivanju s njihovim stvarnim životima. Cijela predstava je snažno obilježena didaktičnošću, što je podcrtano i sječcima edukativnih izlaganja o grčkoj kulturi i civilizaciji, praćenim projekcijama koje prikazuju crteže antičkih vaza.
Na pozadinskom zidu prikazuju se i snimke koje glumci simultano snimaju mobitelom u prednjem dijelu pozornice. Upotreba novih medija pokazuje želju da se dodatno približi ciljanoj publici i razbiju konvencijski okviri narativnog kazališta. Unatoč prisutnosti vizualnih materijala, pripovijedanje ostaje osnovom ove Ilijade, čak ionda kada se događaji na sceni opisuju preko usporedbi s javnim događanjima i tipičnim situacijama koje doživljavaju tinejdžeri. Kolokvijalni ton interpretacije radnje prilično umanjuje dramski učinak pjevanja koja se progresivno iznose u sve širem rasponu kazališnih dimenzija. Glumačka igra postaje sve razvijenija i dinamičnija, pridodaje se i zvučni element simulacije borbe pomoću bubnjeva, a scena se, s prerazmještajima tek nekoliko kamenih blokova, pretvara iz bojišnice u grobnicu. Procesi preobrazbe glumaca i pozornice potpuno su razotkriveni i čine dio poetike depatetizacije izvornog predloška i povišene opće razine komunikativnosti.Način na koji se izvođači pokušavaju postaviti na istu ravan sa svojom ciljanom publikom odvodi Ilijadu prema formatu komičnog talk-showa, očigledno u ideji da će im taj pristup učiniti osnovnu radnju privlačnijom i održati pozornost. Ustrajavanje na vicu i trivijalizaciji ostavlja dojam da je ciljana dobna skupina određena prerasudom nedovoljnog kapaciteta da crpi iz općeljudskih fenomena koje okrutna ratna stvarnost epa dovodi do krajnosti.
Iako se izvođači u jednom trenutku i sami otvoreno zapitaju o smislu izvođenja Ilijade, tema rata izlazi na površinu kao društvena pojava o kojoj se mora govoriti, jer se i dalje uspijeva opravdati njezina besmislenost. Razmjeri tragike u ljudskim sudbinama u Trojanskom ratu ipak nisu prikazani dovoljno sugestivno i emocionalno poticajno, pa je krajnji doživljaj plošan, a dramski naboj ustupa mjesto deskriptivnoj naraciji. Čini se da je Teatar 2000 stvarao ovu predstavu u stalnim kompromisima između zalaganja za vrijednost izvorne fabule i stihovnog oblika te pretpostavke da je Homerov original ipak neprobavljiv novijim generacijama. Novi mediji i konverzacijska forma nisu načelno loš smjer reinterpretacije Ilijade, ali je ep i bez pompozne himničnosti mogao, u predloženoj selekciji pjevanja, ostati središnji, samoobjašnjiv izvor značenja.
No čak i uz eksplikacijsko-informativnu notu koju je ova Ilijada zadobila, hvalevrijedna je već sama činjenica da je epika našla put do kazališnih dasaka, ovaj put kao projekt nepretenciozna aranžmana klasike po mjeri mladih.
© Iva Lulić, KAZALIŠTE.hr, 22. prosinca 2013.
Homer
Ilijada
redatelj Mario Kovač
premijera 17. listopada 2013.
dramaturg Matko Botić, scenografkinja Jasna Josipovski
izvode: Mario Kovač, Vilim Matula, Nikša Marinović
