Suvremenost i svevremenost klasike

28. Gavelline večeri, Zagreb, 11. – 19. listopada 2013.: Post festum

• Za razliku od prošlogodišnjeg festivala s dominacijom predstava u kojima je redateljsko umijeće pomaknulo tekstove i njihove autore u drugi plan ovogodišnji izbornik Boris Svrtan odabrao je predstave u kojima vrlo raznovrsni režijski pristupi pronalazili suvremenu interpretaciju značajnih tekstova, nastojeći tim putem posredno i na originalan način sagledati važne probleme krize sadašnjeg društva i svijeta. Tome su pridonijele i okrugle obljetnice naših književnih i kazališnih velikana – stodvadeseta godišnjica rođenja Miroslava Krleže i stota Ranka Marinkovića koje su dovele i do češćeg uprizorenja njihovih djela.
  
  Međutim i tekstovi stranih klasika omogućili su stvaranje atraktivnih predstava koje su poštovale tekst uz moderno kazališno oblikovanje. Posebno je u tome uspio Krešimir Dolenčić u predstavi domaćina GDK Gavella – Candide ili optimizam Voltairea koja je osvojila i jedinu nagradu Večeri. Dolenčić je naglasak stavio na avanturu kao na nešto što može pridobiti pozornost i današnjeg gledatelja, omogućujući atraktivnost i spektakularnost koju pojačava i niz asocijacija na suvremenost, jer se predstava poigrava s naznakama mjesta i vremena uz ironijski odmak od njihove realističnosti. Začudni efekti i neočekivana rješenja zaokupljaju pozornost gledatelja Voltaireovom i danas aktualnom ironijom prema „najboljem od mogućih svjetova“ u kojem i najoptimističnija nastojanja završavaju katastrofalnim rezultatima. Ivica Kunčević je pak Cyranoa de Bergeraca Edmonda Rostanda postavio na gotovo suprotan način u stilu naziva svog Teatra Manje je više (koji je producirao tu peredstavu u suradnji s Teatrom na Trešnjevci) svodeći tekst na najbitnije dramske situacije i skrativši ne samo naslov na Cyrano nego i brojne likove na petero interpreta (s vrsnim Goranom Grgićem kao protagonistom) koji u njegovoj preciznoj režiji pokazuju kako je za snažan kazališni doživljaj ponekad dovoljan i vrijedan tekst kojim glumci mogu potpuno zaokupiti gledatelja.
  
  Samom vrhu festivalskih vijednosti pripada i adaptacija Krležina mladalačkog romana Tri kavaljera frajle Melanije u režiji Georgija Para, bitno različita od njegovih ranijih režija Krležinih komada (Kristofor Kolumbo, Aretej...) koje su bitno određivale kretanja u našem teatru. Sada se Paro na sceni varaždinskog HNK-a poigrava svijetom Krležine mladosti, povezujući njegovu sliku umiranja hrvatske Moderne sa suvremenim položajem umjetnosti kroz inventivno kontrapunktiranje proze, dramskih situacija i glazbenih točaka u koreografiji Milka Šparembleka, ostvarivši tako efektnu ansambl predstavu u kojoj se posebno istaknula Hana Hegedušić u naslovnoj ulozi. I HNK iz Šibenika predstavio se uspjelom predstavom – Marinkovićevom Glorijom u režiji Zorana Mužića koji je naglašavajući podjednako ljubavni zaplet i političke makinacije precizno vodio glumačku ekipu u kojoj su pruženu im priliku iskoristili Šibenčani, posebice Franka Klarić u naslovnoj ulozi, ali i gosti među kojima je briljirao Siniša Popović kao don Zane. Međutim zagrebački je HNK pomalo začuđujuće obilježio Marinkovićevu obljetnicu s U znaku vage, tri kraće spojene predstave adaptacija Marinkovićevih novela u režiji Helene Petković, Ivana Plazibata i Olje Lozice koji su u prvi plan stavili svoje vizualne atrakcije koje su trebale zamijeniti, a ne interpretirati autorovu umjetnost riječi, što je nametnulo pitanje da li sama želja za originalnošću bez propitivanja njene prirode i smisla može predstavlja stvarnu kazališnu vrijednost.
  
  Doduše selektor nije uvijek imao sreće niti s kazalištima iz drugih gradova, pa tako ni Georgij Paro nije uspio udahnuti dovoljno strasti i osjećaja Zločinu na kozjem otoku Uga Bettija u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, ali je zato ugodno iznenadio splitski HNK s vizualno zanimljivim, iako ne posve ujednačenim prvijencem Pritisci moje generacije mladog Dine Pešuta u režiji Slovenca Same M. Streleca koji je uz dojmljivu protagonisticu Anu Franić ostvario zanimljivu sliku dijela današnje izgubljene mlade generacije. Vrijednosti i raznolikosti ovogodišnjih Gavellinih večeri znatno je pridonijela i predstava izvan konkurencije na njihovom zatvaranju – radikalno, ali vrlo smisleno kraćena i glumački sugestivna izvedba Slovenskog narodnog gledališča Ibsenovog Johna Gabriela Bjorkmana u režiji Mateje Koležnik koja je ostvarila visoke domete, predočivši sažeto i vrlo uvjerljivo komplicirane odnose među protagonistima, a i vrlo jasan stav prema financijskim moćnicima kao mogućoj prijetnji čitavoj zajednici, povezujući to s aktualnom situacijom koja prelazi slovenske granice.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 8. studenoga 2013.

Piše: