Nakićena zabava

Kazalište Moruzgva i Kazalište Tvornica lutaka, Zagreb: Petra Radin, Haha2O, red. Mario Kovač

• Već sam naslov nove predstave Tvornice lutaka i Kazališta Moruzgva dosta govori o autorskim namjerama: Haha2O s jedne strane jasno upućuje na vodu kao kemijski spoj, što je nominalno i glavna tema predstave, a s druge upozorava na to da se temi pristupa lagano, šaljivo, u ha-ha tonu. Činjenica da naslov nalikuje na rebus kojeg djeca ne mogu odgonetnuti bez odrasle pomoći, manje je važna, jer igra riječima je zapravo upućena odraslima koji predstave za djecu biraju, pa naslov koji govori o spajanju edukativnog i zabavnog možemo razumjeti kao dosjetljiv način da se olakša prodaja predstave.
  
  Međutim, ono što vidimo na pozornici manje je dosjetljivo. Igrajući se s uobičajenim motivima koji se pletu oko vode (voda nam je neophodna, ona je prapočetak, nužni uvjet života itd.), uključujući gotovo neizostavnu ekologiju („Kako joj mi uzvraćamo? – Zagađenjem, isušivanjem, zloupotrebom“ – da citiram programski letak uz predstavu), Petra Radin napisala je scenarij o susretu kapljice vode i djevojčice. Vidimo ih svaku u svom životu, djevojčicu kako se igra i ide u školu, a kap vode kako traži svoje mjesto, razmišlja o isušivanju jezera, a pritom i doživljava ono što bismo nazvali kruženjem vode u prirodi, dakle sunce je isušuje, zatim malo lebdi kao maglica, kondenzira se i pada kao kap kiše.
  
  Scena je jednostavno podijeljena na dva dijela – jedan je ljudski, u kojem živi djevojčica, a drugi je vodeni, u kojem prebiva kapljica. Susreću se u sredini. Ljudski'dio u cjelovitom je dojmu predstave ispao bliži, jasniji, zanimljiviji, ne samo u vizualnom, nego i u glumačkom i komunikacijskom aspektu. Dječji prostor scene simpatično je opremljen kupaonicom i malim namještajem, a i kostim djevojčice sugerira njezin karakter. Petra Radin igra djevojčicu dočaravajući dječju neposrednost, uz povremene nespretnosti i puno dobrih namjera. 
  
  Vodeni dio pozornice pun je blještavila, iz oblaka visi na lamete nalik slap kiše, kapljica je u plavom metalik trikou koji podsjeća na SF serije, a povremeno nosi i od metalnih kolutova napravljenu krinolina-konstrukciju. Uz iznimku efektnih potopljenih strojeva za pranje rublja (koji samo dijelom vire iz poda pozornice), gotovo ništa od čitavog tog svjetlucanja ne dočarava prirodu vode, ne budi asocijacije vezane uz, na primjer, osjećaj dodira s vodom ili slično. Edukativni dio ostaje pak na riječima, samo je ispričan, scenski nevidljiv. Ecija Ojdanić razgovara, doduše, sa suncem prije nego što će ishlapiti, a onda i pokretom napravi neki maleni pomak u načinu igre, no sve je to vrlo skromno i nedovoljno raspoznatljivo.
  
  Susretanje djevojčice i kapljice ima zgodnih trenutaka, ali kako je priča samo rudimentarno prisutna, a karakteri ostaju maglovito definirani, niti njihov odnos se ne razvija u nešto što će snažnije držati pažnju mlade publike. Nedostatak sadržaja koji bi mogao aktivnije angažirati gledalište, predstava kompenzira brzim ritmom, efektnim glazbenim brojevima i svjetlosnim rješenjima, neprestanim komešanjem, zatrpanom i blještavom pozornicom – ukratko, nagomilavanjima svih mogućih vrsta. Zato se publika ne dosađuje, nego sa smijehom odgovara, vjerojatno razveseljena šarenilom i zabavljena povremenim gegom.
  
  Predstavi prije svega nedostaje plemenitija likovnost koja bi otvorila put za suptilniji doživljaj, stvorila mogućnost za neki oblik scenske materijalizacije vodenih motiva koje koristi i tada bi se moglo govoriti o njezinom edukativnom aspektu. Ovako ju je najlakše o(t)pisati kao isuviše nakićenu predbožićnu zabavu.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2013.
  
  Petra Radin
  Haha2O
  redatelj Mario Kovač
  premijera 15. prosinca 2013.
  skladatelj Matej Meštrović, scenograf Davor Antolić, kostimografkinja Vinka Krnić, dizajn svjetla Alen Marin, scenski pokret Dražen Šivak, rekvizita Matija Šantić
  izvode: Ecija Ojdanić (Kapljica), Petra Radin (Paola)

Piše: