Tko koga zapravo razumije?

Zagrebačko kazalište mladih: Erlend Loe, Mirni dani u Mixing Partu, red. Boris Liješević

• 
  
  Predstava Mirni dani u Mixing Partu rađena je po istoimenom romanu poznatog norveškog pisca Erlenda Loea. Režirao je srpski redatelj Boris Liješević, zagrebačkoj publici poznat i po nagrađivanoj predstavi Elijahova stolica (dramatizacija romana Igora Štiksa), koja je u produkciji Jugoslovenskoga dramskog pozorišta gostovala u Zagrebu u okviru ciklusa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih.
  
  Posljednja ovogodišnja premijera Zagrebačkog kazališta mladih, iako tematski prati jednu obitelj, nije u duhu blagdanske obiteljske atmosfere (barem ne onakve kakvu svi priželjkuju). Okosnica radnje je ljetovanje norveške obitelji, ali naslovom najavljena idila pretvara se u suštu suprotnost. Krenuvši od imagoloških propitivanja etničkih i kulturnih stereotipa predstava se vrlo suptilno okreće pitanju krize identiteta i razumijevanja Drugog. Naizgled uobičajena četvoročlana obitelj odlazi na jednomjesečni odmor u Bavarsku. Dolasku prethodi duhovita prepiska u kojoj njihovi domaćini, ne znajući engleski jezik, koriste Google Translator, pa otud i njihov grad, Garmisch-Partenkirchen, postaje Miksing Part. Jezičnoj pometnji i nemogućnosti komunikacije pridodati su i etnički stereotipi kojima je opterećen glavni junak, Bror Telemann. Sve to je, ipak, samo uvod u osnovnu problematiku, od međunarodnih dolazimo do obiteljskih nesporazuma – nerazumijevanje među govornicima istog jezika, među najbližim članovima obitelji. Kriza srednjih godina, kao i profesionalna neostvarenost (Bror je dramaturg bez napisane drame) dovode do otuđenja od bližnjih, bračne krize i agonije te prepuštanja fantazijama. Granica između kazališta i života se gubi, kako se Telemann sve više zanosi svojim maštanjima, prvenstveno seksualnim fantazijama vezanim za poznatu televizijsku voditeljicu. To je u predstavi i naglašeno tako što su njegove fantazije uprizorene.
  
  Izvorni tekst norveškog pisca ne nudi mnogo dramskih likova, a Mirni dani u Mixing Partu okupili su velik glumački ansambl te na sceni opredmetili i likove poput četkice za zube, muškog spolnog organa, psića,... Uz bračni par Telemann, jedan od glavnih likova u predstavi je i svjetska zvijezda televizijskog kulinarstva Nigella Lawson u živom i seksipilnom izvođenju Urše Raukar. Iako predmet maštanja, ona je uvjerljivija i živopisnija od glavnog junaka, pa se i na taj način problematizira granica između zbilje i fikcije u životu protagonista. Sarah Kane se također pojavljuje kad sugovornik, ali i stvaralački autoritet u životu Brora Telemanna. Kao i mnogi drugi, stvarni i izmaštani dramski likovi. Sve te žive, atraktivne, dinamične scene junakove fantazije oda su mašti i kreativnosti, ali bračni život, mučan i težak ne samo supružnicima, nego i gledateljima, eksplicitna je opomena da između ta dva svijeta treba postojati ravnoteža.
  
  Scenografija Branka Hojnika koristi stepenastu konstrukciju za simboličnu hijerarhizaciju likova, a širok i otvoren prostor na sceni omogućava simultane radnje. Zanimljiva je i simbolična uporaba viličara kojim se likovi podižu i spuštaju na sceni. Upotreba songova također je funkcionalna te osvježava i zaokružuje radnju.
  
  Karakterizacija supružničkog para svodi se na nekoliko crta, oni ostaju zatvoreni u sebe, hladni i službeni jedno prema drugom. Mixing Part postaje prostor za otkrivanje potisnutih nagomilanih želja, ali to otkrivanje i dalje ostaje nedostupno onom drugom. Tako je i gluma Katarine Bistrović-Darvaš i Zorana Čubrila jednolična, ali vrlo precizna i doslijedna. Dinamika predstave opada u trenucima razvučenih kvazi-dijaloga bračnog para, da bi je opet oživjeli songovi, dionice koje uključuju humorom obojene domaćine i šaroliki svijet fikcije glavnog junaka (u kojem se ističe groteskni lik Židova i njegove mlade supruge, zavodljive i razgolićene – Nigelle Lawson). Likovi iz tog svijeta zanimljiviji su, življi, pa samim tim i glumački atraktivniji, razigraniji. Drama centralnog para bila bi štura i mučna bez njih.
  
  Mirni dani u Mixing Partu neuobičajena su predstava. Redateljski smjela, glumački vrlo kvalitetna i usklađena. Iako ne prekoračuje četvrti zid, brojni brehtovski postupci osvješćuju gledatelje, a neprekidno promišljanje kazališta i konačan zaključak glavnog junaka, dramaturga da je njegova supruga kazalište, daju svijetlu poruku i nadu u konačnici ove mješavine humora, cinizma i tragike. Ono za čim žudimo i patimo, vrlo često nam je na dohvat ruke.
  
  © Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2013.
  
  Erlend Loe
  Mirni dani u Mixing Partu
  redatelj Boris Liješević
  premijera 21. prosinca 2013.
  jezična obrada Živana Morić, adaptacija Jelena Kovačić i Boris Liješević, dramaturginja Jelena Kovačić, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj Aleksandar Kostić, oblikovateljica scenskog pokreta Snježana Abramović Milković, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, asistent redatelja Danilo Milovanović, asistent dramaturginje Luka Mavretić, asistentica kostimografkinje Ivana Jelušić, jezična savjetnica Đurđa Škavić, fotografkinja Mara Bratoš, inspicijentica Milica Kostanić, šaptač Željko Začek
  izvode: Katarina Bistrović-Darvaš (Nina Telemann), Zoran Čubrilo (Bror Telemann), Hrvojka Begović (Heidi Telemann), Vedran Živolić (Berthold Telemann), Urša Raukar (Nigella Lawson), Damir Šaban (Charles Saatchi), Suzana Nikolić (Sarah Kane), Marica Vidušić (Angela Bader), Milivoj Beader (Helmut Bader), Nadežda Perišić-Radović (Ninina četkica za zube), Danijel Ljuboja (Telemanovo spolovilo), Dora Polić Vitez (Lisa / Kate Bush), Petar Leventić (Lisin muž/Domar), Lucija Šerbedžija (Jelena), Edvin Liverić (Ludwig II Bavarski)

Piše: