Anđeli zaslužuju krila

Zagrebačko kazalište mladih i Akademija dramske umjetnosti: Mirna Rustemović i Dino Pešut, Škola za anđele, red. Mirna Rustemović i Dino Pešut

• 
  
  Dva anđela i jedna anđelica pripremaju domaću zadaću koju im je zadala učiteljica u Školi za anđele. Jedan je anđeo ušminkani štreber, drugi zanimljivi fakin, a anđelica malo govori, radije svira. Dečki se konstantno nadmeću, među ostalim i za naklonost djevojke, a njoj srce, sasvim predvidivo, bježi prema zabavnom šarmeru. Tijekom predstave, oni će morati naučiti važnu lekciju: najvažnije je biti pripravan pomoći drugome, samo tako se zadaci savladavaju, jer to je ona prava domaća zadaća koju moraju riješiti da bi položili ispit i dobili velika krila koja su im tako važna zbog Božića koji dolazi.
  
  Priča je predvidljiva i gotovo konfekcijski igra na stereotipne likove, pouke i međuljudske odnose, plivajući na valu interesa za nadnaravna bića stavljena u  situacije koje mi obični svakodnevno doživljavamo. Međutim, predstava Škola za anđele nudi i zanimljivosti koje ne ovisi o priči. Predstavu autorski potpisuju Dino Pešut i Mirna Rustemović, mlade nade redateljsko-spisateljsko-dramaturškog svijeta, a nastala je u suradnji Akademije dramske umjetnosti i Zagrebačkog kazališta mladih, kao diplomska predstava Marijane Martelock na Odsjeku za produkciju. No nije riječ o studentskoj predstavi koja je naprosto pripuštena u veliko kazalište (što bi već za naše uvjete bila prava mala senzacija), već je ZKM u ovu produkciju uložio jednu od svojih najjačih karata – Ninu Violić, postavljajući je kao učiteljicu mladim anđelima.
  
  Rezultat je zanimljiv – uz bok jednoj od najvećih zvijezda domaćeg glumišta, pojavljuje se troje vrlo mladih glumaca. I dok Nina Violić igra na rubu privatnog (od pozlaćenih borosana koje nosi na nogama do neprikrivenog koketiranja s publikom) i u tome je neodoljivo zabavna, mladi se glumci trude pokazati što znaju i mogu, od pjesme i plesa do svirke, postavljajući likove s ogromnim entuzijazmom i vidljivom željom za igrom. Jednostavna karakterizacija ide im na ruku.
  
  Dubravka Lelas simpatična je anđelica, vedra i otvorena, koja se blokira kad je učiteljica prozove. Domagoj Janković igra anđela – frajera mekog srca, on repa, pravi se važan i ni pod prijetnjom neće priznati da mu se djevojka sviđa. Adrian Pezdirc je blago feminizirani uvijek moram biti u pravu štreber, čija je najgora noćna mora da neće položiti ispit, a nije baš niti povjerljiv prema razrednim kolegama. Njih troje čine dobro uigrani tandem koji vjerno priziva sliku svakodnevnih školskih peripetija.
  
  Izbor kostima inteligentno ostaje (uglavnom) u sferi obično-ljudskog, vezujući priču i njeno doživljavanje za svakodnevna iskustva mladih gledatelja. Pritom izravno potpomaže profiliranje likova jer igra na tipična obilježja pojedinih supkulturnih skupina – spuštene hlače i šilterica za frajera, pleteni prsluk za štrebera, suknjica nalik baletnoj za djevojku. Scena nas vodi u neku ipak drugačiju školu, jer sve je manje-više bijelo, pa usprkos tipičnim školskim rekvizitima, kao što je ploča, i nemamo dojam da smo u običnoj školi. Uostalom, na stražnjem zidu čitavo vrijeme vise tri para velikih anđeoskih krila – upravo ona koja naši junaci moraju zaslužiti.
  
  Druga osobitost predstave je uključivanje publike. Naime, učiteljica ne samo da priprijeti junacima da će ići na popravni ako ne naprave što im je zadala, već im svakome i dodijeli po jednu skupinu djece da im u tome pomogne. Djeca uistinu s njima razgovaraju, daju im savjete i ispravljaju ih. I premda takav oblik participacije ostaje sasvim površan, ipak je očigledno radovao barem dio djece u publici i uključio ih u priču intenzivnije nego što bi se to bilo dogodilo bez njega. Lijepo je vidjeti da mladi kazalištarci promišljaju i takve oblike kazališta za djecu, pri čemu ipak valja napomenuti da je šteta što se složenim pitanjem sudjelovanja publike nisu ozbiljnije pozabavili.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 8. prosinca 2013.
  
  premijera 7. prosinca 2013.
  kostimi, scena i dizajn Irena Bakić, Iva Ćurković i Sonja Halapir, vizualni identitet Eva Svalina, produkcija Marijana Martelock, glazba Vid Hribar
  izvode: Nina Violić, Domagoj Janković, Dubravka Lelas, Adrian Pezdirc

Piše: