Razigrana i vesela uspješnica

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Georges Feydeau, Buba u uhu, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Iako je publika na premijeri bila vidno razdragana, pa i oduševljena novim uprizorenjem Bube u uhu, praizvedene 1907., moglo bi se dogoditi da medijski prijem tog vrhunskog vodvilja Georgesa Feydeaua bude u duhu komedije zamjena i zabluda što je inače jedna bitnih odrednica njegovih uspješnica iz razdoblja belle époque na razmeđi devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Virtuoza kombinatorike i duhovitih dijaloga (u ovoj predstavi u izvrsnom prijevodu Vladimira Gerića) začinjenih erotikom koja ponekad prelazi i u lascivnost, koji je vladao bulevarskim kazalištem kada je ono bilo daleko najpopularnija pučka zabava, povijesti francuske književnosti jedva da spominju, a i povjesničari teatra spominju ga kao fenomen jednog davno prošlog vremena. Međutim Feydeauovi tekstovi i dalje se prikazuju na pozornicama diljem svijeta na zadovoljstvo kazalištaraca i gledatelja.
  
  Zato će mnogi znalci teatra nerijetko posegnuti za objašnjenjima koja nategnuto neke elemente Feydeauovih djela povezuju s važnim kazališnim kretanjima i tako ga brane od komercijalizacije (ne samo scenske) umjetnosti koja njemu zasigurno nije bila mrska, što ga ipak nije spriječilo u stvaranju vrlo vrijednih tekstova. Doduše njegovi vodvilji sigurno predstavljaju jedno, ali ne baš i najvažnije ishodište teatra apsurda, a gledajući u prošlost može ga se povezati s molijerovskom tradicijom ili pak u njegovim karikiranim slikama buržoazije tražiti satiru ili društvenu kritiku, pa se to koristi kao izgovor za uvažavanje pisca. Nezgodna je posljedica da se onda u tim okvirima procjenjuju i predstave po njegovim tekstovima, a kako one sadrže i mnogo drugih bitnih fejdoovskih elemenata, zamjera im se nedosljednost.
  
  To je čini se lakše nego priznati kako je Feydeau prerastao okvire podcijenjena žanra i baš u okviru vodvilja stvorio vrhunsku literaturu koja ga čini klasikom i to scenski mnogo življim od mnogih koje se takvima drži, jer je njegova možda i najveća vrijednost kazališna zaigranost i neodoljiva sceničnost. Iako je i Krešimir Dolenčić u najavama Bube u uhu spominjao i više nego što je potrebno teatar apsurda, on je Feydeauau blizak baš po toj kazališnoj zaigranosti i imaginaciji koja oživljava svaki detalj predstave navodeći gledatelja da se u potpunosti preda čaroliji koja se stvara na pozornici. A nju je vrlo teško postići, jer da bi vodvilj funkcionirao mora se težiti glumačkim ekshibicijama i originalnostima koje se moraju razlikovati, jer se likovi time profiliraju mnogo više nego psihološkim motivacijama, a onda te često eruptivne glumačke nastupe uklopiti u cjelinu u kojoj je jedinstven ritam presudan za uspjeh.
  
  Redatelj je uz to morao riješiti i problem kako Feydeauove likove koji žive u blagostanju i varljivoj sigurnosti građanstva prije Prvoga svjetskog rata i kod kojih erotske zavrzlame nastaju iz dosade približiti današnjem gledatelju. Zato je (uz pomoć dramaturginje Ane Tonković Dolenčić) predstavu vodio u vrtoglavo brzom ritmu (što asocira na predimenzioniranje brzine suvremenog života) te je pomaknuo bliže groteski u kojoj će svaki lik biti karikiran na potpuno različiti način kako bi se stvorio kaleidoskop najrazličitijih osobnosti više raznolikošću vrsnih glumačkih interpretacija nego kompleksnošću likova. Zamašnjak predstave je fascinantna Linda Begonja koja u ulozi Raymonde juri pozornicom kao navijena i kojoj je utvrđivanje nevjere supruga, direktora osiguravajućeg društva Victor-Emmanuela Chandebisea toliko važno zbog razbijanja dosade, da zbog toga odustaje od po njenom mišljenju manje zanimljiva lijeka – varanja supruga.
  
  Borko Perić u ulozi tog supruga jedini igra konvencionalnog buržuja što je efektna suprotnost supruzi, a da i on može dojmljivo karikirati pokazuje kao Foche, pijani sluga sumnjiva hotela (sličnost te dvojice jedna je od mnogih zabuna koje pokreću zaplete kojima komad obiluje). Njegovog rođaka Camillea suvereno tumači Željko Königsknecht koji efektno gradi komiku ne samo na govornoj mani zbog koje često nerazumljivo mumlja nego i na suprotnosti između finih manira i hinjenog razumijevanja drugih s povremenim ispadima erotske opsjednutosti. Slična svojstva Chandebiseovog prijatelja ženskara Romaina Tournela Filip Detelić uspjelo ostvaruje kombinacijom spretnosti i podsmijeha iza leđa drugih, no još je efektnija karikatura Tarika Filipovića u ulozi doktora Finachea koji po potrebi svima dijeli bonbone i pikice brinući za njihovu sreću i svoje prihode, a koji i sam ima čudnih seksualnih sklonosti.
  
  Vrhunsku komiku ostvaruju i Ana Maras Harmander u ulozi Raymondine prijateljice Lucienne koja odlučno želi osvetiti prijateljicu, ali se zbog zabune sama nađe na meti ljubomorna muža, strastvenog Španjolca Carlosa Homenidès De Histanguae kojeg neodoljivo groteskno tumači Mario Mirković koristeći se i popularnim pjesmama i podsjećanjem na televizijske sapunice ne samo jezikom nego i načinom govorenja. Uz njih dojmljivu epizodu ostvaruje i Maja Posavec kao sluškinja Antoinette koja povremeno nastoji preuzeti kontrolu u stanu Chandebiseovih, dok joj Luka Petrušić kao muž Etienne izigrava patrijarhalnu nadmoć, a onda se zbog (opravdane) ljubomore potpuno raspada na izrazito smiješan način.
  
  Sve se te intrige počinju rasplitati dolaskom svih spomenutih u hotel kojeg vode Augustin i Olympe Ferraillon u izvanrednoj interpretaciji Hrvoja Kečkeša i Elizabete Kukić koji nastoje održati privid ugleda, a smijeh izazivaju ponajviše neočekivanim postupcima kada je taj privid ugrožen. Uz sjajnu grotesknu epizodu Ede Vujića kao ostarjela gosta koji govori samo engleski i lud je za tehno glazbom, zapažene su i epizode Mije Begović (sluškinja Eugénie) i Velimira Čokljata (pijani gazdin rođak Baptistin).
  
  Svi su oni zaslužni za kovitlac scenskih grotesknih senzacija kojima je bitno pridonijela glazba Mateja Meštrovića, a i Doris Kristić koja je svojim kostimima jasno profilirala likove, te scenografkinja Valentina Crnković rješavajući prostore stana i hotela različitim postavljanjem istih ploha tako da su se u trenu prostori mijenjali uz pomoć drugačije rasvjete (dizajnerice svjetla Vesna Kolarec i Željka Fabijanić Šaravanja). A veliki je uspjeh režije Krešimira Dolenčića precizno uklapanje svih tih značajnih pojedinačnih napora u jedinstvenu cjelinu predstavu Bube u uhu, nedvojbeno nove Kerempuhove uspješnice.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. prosinca 2013.
  

Piše: