Sjaj starog hotela

Ispitna predstava Preddiplomskog studija Gluma, mediji, kultura Sveučilišta u Rijeci: Jean Genet, Sluškinje, red. Staša Zurovac

• 
  
  Trenutak u kojem živimo tjera nas da se iz danas u dan opredjeljujemo za i protiv, a na prostoru na kojem živimo kao da već odavno ne postoji mjesta za umjereno. Kada u takvoj situaciji na ulasku u predstavu dobijete bedž s naslovom predstave čini vam se to duhovitom dosjetkom. Međutim, na kraju kazališne večeri shvatite da ste upravo po tom bedžu, u redateljevoj koncepciji, od voajera postali sudionikom.
  
  Predstava Sluškinje u prostoru Hotela Imperial u Opatiji počinje trenutkom ulaska u zgradu iako toga još niste svjesni: odabirom bedža određene boje odabrali ste hotelsku sobu u kojoj ćete gledati prvi dio predstave. Dok se publika okuplja pred hotelskom recepcijom, nestrukturirano čavrljanje poznanika i prijatelja postaje nizom performansa u kojima mladi glumci preddiplomskog studija Gluma, mediji, kultura Sveučilišta u Rijeci, većoj ili manjoj skupini pripovijedaju priču o nekom od povijesno poznatih gostiju hotela. Primjerice slušala sam priču o Isadori Duncan koja je svojedobno na opatijskom kupašlištu, prekršivši pravila doličnog odijevanja, sablaznila lokalne malograđane i provocirala austrougarske odličnike. Svaka od tih priča priča je o malom slavnom ulomku opatijske povijesti, a pripovijeda je jedan od službenika hotela, jedan iz vojske anonimnih koji su tu povijest činili mogućom i održivom. Sluškinje/sluge glavna su tema predstave čak i u duhovitom uvodu u kojem studenti predstavljaju Hotel Imperial, drugi najstariji hotel na Jadranu.
  
  Sluškinje Jeana Geneta bile su ispitna predstava za osam mladih glumica poslijediplomskog studija, a u originalu su upisane samo tri uloge. Efikasno i efektno: publika prvi dio predstave gleda podijeljena u četiri skupine, svaka u jednoj od četiri hotelske sobe, a pred njima se izmjenjuju četiri glumačka para. Igra u maksimalnom rasponu od ljubavi i mržnje, u kojoj je kao vlas tanka linija između erosa i tanatosa, odvija se na udaljenosti od samo nekoliko desetaka centimetara. Koliko je to zahtjevno za glumice jer ne ostavlja nikakav prostor za pogreške, toliko je zahtjevno i za publiku koja ne može ostati ravnodušna na mučan odnos sestara. Skučen je prostor u kojem sjedimo, ali ne i duhovni/duševni prostor sestara koji se razotkriva sloj po sloj i koji nudi mnoštvo prigoda za identifikaciju. Izmjena glumačkih parova, ali i povremena zamjena uloga unutar parova relativizira osobnosti u smislu stvaranja novog entiteta kojeg, bez patetike, možemo imenovati Muka života. I eto nas opet kod vojske anonimnih...
  
  Drugi dio predstave spaja sve zajedno u isti prostor hotelske rotonde: i publiku i izvođače. I unatoč upisanom u tekst, glumica je i dalje osam, a sve su one i Solange i Claire i Gospodarica. U mučnom ritmu izmjene identiteta, osobna i intimna drama poopćena je pokretom i ritualom koji prizivaju totalitarizam nacizma i crkve kao sustava u kojima pojedinac potpuno predaje svoju osobnost višem autoritetu. Na kraju izostaje neka nova internacionala obespravljenih. Preostaje tek pokajanje i odlazak u smrt – ariju Casta Diva iz Bellinijeve Norme izvodi gost, kontratenor Kristijan Dragović. Claire je mrtva, a glas Solange u offu tumači tko sve i kojim redom sudjeluje u poglebnoj povorci: sobari, konobari, sluge svih vrsta... I postaje vam jasno da ste u redateljskoj koncepciji Staše Zurovca ponijeli bedž koji određuje vaše mjesto u toj povorci vojske anonimnih.
  
  Osim iznimno zanimljive i zaokružene ideje redatelju treba priznati i preciznost režije te činjenicu da je ujednačio kvalitetu glumačkog izričaja svih osam glumica ne oduzevši im pri tom mogućnost da u uloge unesu osobnost. A one su redom dokazale, prije svega, interpretativne mogućnosti doista široka raspona emocija. Zajedno su još jednom pokazali da su Sluškinje, kultni dramski komad 20. stoljeća, unatoč Genetovu političkom aktivizmu i Zurovčevu aktivističkom konceptu, prije svega tragedija bezgranične ljubavi i bezgranične mržnje dvaju sestara.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 3. prosinca 2013.

Piše: