Vizualno efektno

Ciklus Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, William Shakespeare, Otelo, red. Miloš Lolić

• 
  
  Dobro poznatu tragediju Williama Shakespearea o razornoj ljubomori Miloš Lolić postavio je, zadržavajući svoju specifičnu kazališnu estetiku i poetiku, na pozornicu beogradskog Jugoslavenskog dramskog pozorišta, kazališta koje je već redoviti i, sudeći po prepunom gledalištu, vrlo popularan gost Zagrebačkog kazališta mladih. Lolić čini Otela neobičnim spojem retoričke raskoši renesansnog genija i minimalističkog pristupa, često istraživanog i eksploatiranog u kazalištu. Gledatelje dočekuje gruba, masivna i u svojoj jednostavnosti efektna scenografija Jasmine Holbus, čija je baza velika platforma, prelivena teškim namazom žute boje, koja seže duboko u pozadinu pozornice. Protutežu tome stvara već sama kostimografija, znatno bogatija detaljima i s naznakom, možda čak i laganom parodijom, historicitičkog realizma.
  
  Glumci su napadno okrenuti prema publici te joj nerijetko dobacuju suučesničke poglede u čemu očekivano dominira Jago. Shakespeareova je metateatarska igra jedna od najzanimljivijih i najplodnijih dimenzija tog djela, koju je Lolić dosljedno iskoristio. Pritom je Jago mračni redatelj koji vuče konce čitave priče, a njegova je mutna, gotovo neuvjerljiva motivacija sumnja u nevjeru vlastite žene te svega jednom spomenuta navodna ljubav prema Dezdemoni. Često se upravo lik Jaga doživljava kao utjelovljeno zlo kojemu motivi za sadističke igre nisu potrebni, a Nikola Đuričko pažljivo nijansiranom glumom uvjerljivo oblikuje tog neugodnog manipulatora. Vrhunski mu parira Vojin Ćetković u naslovnoj ulozi, kojoj dodaje za Othella začudnu prizemnost i opuštenost, kao i uspjele elemente komike. Ključni se prizori drame odigravaju u prvom planu i predplanu, no svi su likovi gotovo cijelo vrijeme prisutni, razbacani na žutoj plohi i, poput zrcalnog odraza publike, budno i sa zanimanjem prate događaje pred sobom te tako potenciraju metateatarsku dimenziju.
  
  Ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta vrlo je skladan i pomno pristupa svakoj ulozi. Tekst se izgovara gotovo školskom jasnoćom, a adaptacija Periše Perišića izbjegla je čestu zamku zamora zbog hiperartificijelnosti Shakespeareova stila, a da pritom tekst nije izgubio ništa od intenziteta. Mogućnost patetike, a ponekad i samu ozbiljnost situacije razbijaju trenuci humora, što se pnekad doima suvišnim, kao da je tu kako bi samo zabavilo publiku. Redukcija kao dominantni postupak skladno spaja režiju i dramaturgiju, no u nadmetanju s vizualno ekspozivnim dojmom kao da pada u drugi plan.
  
  Osim spomenute žute na sceni, snažne boje možda su najvažniji element izvedbe, dijelom u agresivno obojenoj rasvjeti Svetislava Calića, a dijelom u bojama koje Jago priprema Othellu na rubu pozornice, a kojima će on bojati svoje lice u ključnim trenucima predstave. Othellovo je lice pod naslagama smeđe boje, boje koja ostaje na Dezdemoninom licu kad dijele strastvene poljupce. To je samo po sebi duhoviti element, a dobija dodatna značenja kada se prekriva gustom zelenom ili plavom bojom, koja pri kontaktu poput zaraze prelazi na njegovog mučitelja i ljubljenu ženu. Skidajući namaze boje, Othello skida i smeđu bazu, ostajući bez onog aspekta identiteta koji ga od početka određuje i otkriva ispod maske blijedo lice čovjeka dovedenog do ludila.
  
  Konačno, prije same kulminacije i ubojstva, kada mu je srce od boli očvrsnulo, kada mu je volja neslomljiva i svaka nada ugušena, Othello se otkriva prekriven zlatnom bojom. Bilo bi pogrešno taj aspekt nastojati jednoznačno interpretirati u banalnom ključu simbolike boja te valja cijeniti vizualnu dojmljivost i mogućnost da publika intuitivno razumije značenje tog postupka. Slabost je takva action painting/body art momenta da je gotovo i suviše dojmljiv te skreće pažnju s replika upravo u trenucima kada one dostižu vrhunac. Otelo JDP-a je konceptualno zanimljiva predstava, vizualno efektna, originalu dosljedna, ali i moderna (iako ne i osobito originalna), no pojedini segmenti u kvaliteti osciliraju te se čini da se, u konkurenciji više jakih elemenata na pozornici, izvedba pomalo rasipa.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 17. studenoga 2013.

Piše: