Kad je škrtac žena

Ciklus Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: Jugoslavensko dramsko pozorište, Beograd, Marko Fotez (prema romanu Ive Andrića), Gospođica, red. Gorčin Stojanović

• 
  
  Jedna od ključnih godina u Andrićevom stvaralaštvu je 1945. Tada objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Gospođica, od kojih je posljednji uvijek ostajao u sjenci prethodnih i bio slabije ocijenjivan od kritike. To je roman koji tematizira staru (vječnu) temu u književnosti – strast prema novcu i škrtost. Za razliku od ostalih škrtaca, poznatih još od Plauta, Molijera, Shakespearea, Dickensa, Držića, Sterije i drugih, Andrićev je – žena. Zanimljivo je to kad znamo da su njegove junakinje određene prvenstveno izuzetnom i tragičnom ljepotom i izražajnom čulnošću. Tako izjavu „izuzetak među ženskim svijetom“, upućenu protagonistici Gospođice, slobodno možemo proširiti na čitav Andrićev opus, pa i šire.
  
  Dramatizaciju tog romana o drukčijoj ženi, strogo se držeći originala, napisao je Marko Fotez 1962. godine uz suglasnost autora. Nakon pola stoljeća uprizorena je na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta u režiji Gorčina Stojanovića, ne gubeći na aktualnosti. Naprotiv. U okviru ciklusa Europsko kazalište u ZKM-u zagrebačka publika je 12. studenog imala priliku uživati u toj rijetkoj dramatizaciji i inscenaciji Andrića.
  
  Predstava Gospođica nevjerojatno je točna, precizna i uspjela transpozicija umjetničkog svijeta u scenski jezik. Uz neke propuste i modifikacije, ona uspjeva dočarati autentičnu atmosferu i sliku degradacije i propasti žene koja je život podredila strasti prema novcu. Rajka Radaković nakon smtzi oca doživljava emocionalni krah i njegov amanet u kojem je savjetuje da štedi i stiče shvatit će doslovno i poštivat će ga dosljedno čitava života. To će biti osnovna motivacijska linija u svim njezinim životnim poslovima i poduhvatima. To će biti i njezino osnovno obilježje, njezina bit i svrha postojanja. Da bi se u potpunosti ispoljila Rajkina štedljivost i škrtost, pogodovali su joj specifični socijalni uvjeti. Radnja je smještena na početak prošlog stoljeća, u razdoblje oko Prvoga svjetskog rata. Društvena sredina u kojoj se sukobljavaju i križaju različiti vjerski i politički utjecaji ne samo da će biti pogodna za Rajkino zelenašenje (na trenutke će sličiti Majci Hrabrost, rođaci po ratnom profiterstvu i bezočnosti), nego će njezinu opsesivnu strast još više hraniti i pospiješivati.
  
  Kao i roman, predstava je dvodjelne strukture, smještena je najprije u sarajevsku, pa u beogradsku sredinu (diferencijacija tih ambijenata dodatno je podvučena govorom likova, doduše pomalo karikiranim), a nije izostao ni andrićevski uvod. Andrićev pripovjedač želi ispričati priču koja se krije iza šture novinske vijesti o smrti stare zelenašice. Na prvi pogled može se učiniti da je taj segment greškom zalutao iz književnosti u kazalište, ali se njegova svrsishodnost otkriva ne samo u sažimanju priče, nego i u tome što omogućava fini prijelaz iz naracije u dramsku radnju. Pojedini likovi povremeno preuzimaju ulogu naratora, obraćajući se publici i rezimirajući pojedine dijelove radnje, ubrzavaju proces recepcije i razumijevanja. Čineći to isključivo iz pozicije lika, uspijevaju sačuvati kazališnu iluziju. Uz realistične kostime koji dočaravaju modu i duh vremena, scenografija je domišljato i funkcionalno koncipirana. Dva nivoa scene korištena su za simultane radnje, radnje izmještene iz središnjeg prostora u kojem obitava Gospođica, ali i za izvođenje muzičkih intermeca u impresivnom nastupu Vesne Stanković.
  
  S obzirom na to da je dramatizacija težila vjernom praćenju prototeksta koji je koncipiran kao romaneskna struktura s jednim centralnim likom, kao studija karaktera, to i nije bila zahvalna pozicija za redatelja. Tako karakterizacija sporednih likova ostaje plošna, jednodimenzionalna.
  
  Glumci su izvukli maksimum iz svojih uloga. Njihova uvjerljiva i maestralna gluma iskakala je iz okvira uloge, težeći širini i dodatnom smislu. Bilo je tu stilski i žanrovski raznorodnih postupaka koji su razbijali monotoniju do koje dolazi uslijed dosljednog ponavljanja škrtosti protagonistice. Jovanka (Nataša Tapušković) je svojim pomalo vodviljski koncipiranim likom i nastupom unijela dinamiku i humor na scenu, a u monološkom promišljanju društvene stvarnosti, probudila je aluzije na aktualna događanja i izmamila pljesak na otvorenoj sceni. Lik Majke (Jasmina Avramović) dramski je razrađen kao podređeni pratilac protagonistice, njezina prisutnost potrebna je tek da bi se Rajkin karakter dodatno iskazao. Uspješno i dirljivo je iznijela lik neodlučne i slabe žene, nemoćne oduprijeti se volji svoje kćeri, ali i suočiti se sa životnim nedaćama. Milan Marić kao Vesa, usprkos moralizatorskom tonu lika, prirodno i uvjerljivo glumi, nenametljivo igrajući i rezonera. Marko Baćović kao gazda Mihailo dostojanstveno je i elegantno dočarao sarajevski duh.
  
  Naslovni lik je precizno i predano iznijela Nataša Ninković. Iako završen i formiran od samog početka, uspjela ga je prikazati u svojevrsnoj gradaciji. Gradacijsko je Rajkino otuđivanje od svijeta, gramzivost i pohlepa (kulminaciju dostiže u personificiranju novca i paničnom strahu od provalnika). Samoća i tragičnost njezine egzistencije postaju sve naglašenije, a ta gradacija je na (ionako sivoj i ogoljenoj sceni) dočarana u odnosu s drugim likovima, prvenstveno s majkom, ali i u doživljaju novca. Gesta Nataše Ninković vjerno oslikava unezvjerenu osobenjakinju, a scenski govor i nastup razumijevanje i proživljavanje uloge. Andrić svoju Gospođicu nije prikazao s najmanjom dozom humora, pa čak ni satire. Njegova škrtica data je u tragičnoj praznini i sivilu na koje je sama sebe osudila, stoga je (gorki) humor koji u predstavi proizilazi iz teroriziranja okoline i pretjerane štedljivosti pridonio sceničnosti i dinamici.
  
  Najpouzdaniji i najdojmljiviji partneri Nataše Ninković bili su Voja Brajović i Srđan Timarov. Voja Brajović odigrao je tri uloge (Oca, zelenaša Rafu i Pjesnika), pokazajući fascinantnu moć transformacije i glumačke zrelosti. U liku zelenaša Rafe u punoj mjeri iskazuje glumačku izvrsnost, dok kao Pjesnik (koji okončava svoj život neočekivano i pomalo apsurdno) provocira i danas aktualna pitanja sve većeg ekonomskog nesklada i u svojoj kritici dopire do svakog gledatelja. Srđan Timarov šarmantno je utjelovio dva važna muškarca u životu Gospođice (DajdžeVlade i Ratka), koji jedini (izuzev oca) uspijevaju u njoj izazvati emotivnu reakciju i izmamiti tragove ljudskosti. Samouvjereno i dopadljivo zavrijedio je naklonost surove i nedodirljive Gospođice, ali i svih u gledalištu.
  
  Kao i kod Andrića, društveno povijesni kontekst predstave u drugom je planu, odnosno naglašeno je Rajkino ignoriranje povijesnih zbivanja (koja su zapravo pokretač radnje). Tako je Sarajevski atentat na sceni tek pozadinska ilustracija, gotovo pantomima. Pored fabularnih sažimanja (primjerice izbacivanje slika okupljanja kod Hadži-Vasića), najveće značenjsko odstupanje od Andrićeva romana je u potenciranju incestuoznih motiva. Isticanje mogućih zabranjenih emocija Gospođice prema ujaku, potcrtano ljubavnom pjesmom, nije neutemeljeno i svakako je nov način čitanja djela.
  
  Bez obzira na oprečne ocjene kritičke javnosti o ovoj predstavi, treba pohvaliti smjelost i spremnost čitavog ansambla da se upusti u tako težak (po mišljenju mnogih čak i nemoguć) zadatak – postaviti Andrića na scenu. Da bi se u potpunosti razumjele namjere i uspjeh ovog komada, neophodno je i poznavanje i razumjevanje Andićeva djela.
  
  © Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 17. studenoga 2013.
  
  Ivo Andrić
  Gospođica
  redatelj Gorčin Stojanović
  premijera 26. travnja 2013.
  dramatizacija Marko Fotez, dramaturg Miloš Krečković, scenograf Gorčin Stojanović, kostimografkinja Lana Cvijanović, scenski pokret Miloš Paunović, dizajn zvuka Robert Klajn, Gorčin Stojanović
  izvode: Nataša Ninković (Gospođica (Rajka Radaković)), Vojislav Brajović (Otac (Obren Radaković)/Rafo Konforti/Pesnik), Nataša Tapušković (Jovanka), Srđan Timarov (Dajdža Vlado Hadži-Vasić/Ratko), Jasmina Avramović (Majka (Radojka Radaković)), Milan Marić (Poslovođa (Veselin - Veso Ružić)), Marko Baćović (Tutor (Gazda Mihailo)), Vesna Stanković (Susetka), Anđelika Simić (Karmensita), Stefan Bundalo (Novinar/Advokat/Prvi pijanac), Dejan Dedić (Detektiv/Trgovac/Drugi pijanac)

Piše: