O problemima treba govoriti

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb: Milan Marković, Zagreb gori, red. Saša Božić i Ksenija Zec

• 
  
  Raditi predstave za djecu i mlade čiji se raspon godina kreće od onih kad su na pragu puberteta pa sve do posljednjih tragova puberteta kad se naziru obilježja početka ozbiljnijeg odrastanja u današnje je vrijeme poprilično nezgodno. Razlozi se kriju u dječjoj osobnosti koja je u tom osjetljivom razdoblju upravo takva – senzibilna. No, istodobno, sklona raznim iznenađenjima, pozitivnim, ali i onim drugim. Predstava Zagreb gori nastala je prema tekstu Milana Markovića („Znači Marko, kao kraljević / Pazi vamo“), a na daske Dječjeg kazališta Dubrava, zajednički su je postavili Saša Božić i Ksenija Zec, koji su tako zaslužni za režiju, dramaturgiju i pokret. Sama predstava namijenjena je publici starijoj od deset godina što se može činiti pomalo niskim ograničenjem s obzirom na način obrade tematike.
  
  Zagreb gori govori o raznim vrstama diskriminacije (onom prema Romima, Srbima, siromašnijima, drugačijima,..), problematizira nasilje (od onog gotovo nevidljivog do onog koji ima trajne tjelesne posljedice), govori o raznim skupinama (huliganima, navijačima, popularnim curama, curama iz kvarta,..), tematizira jedan grad – glavni („...iza brda, svjetlo, rijeka, to je moj grad, glavni grad...“). Diskurs ove predstave je ulični, surov, necenzuriran i svakidašnji. Iako je takva vrsta izražavanja pubertetlijama posve bliska i nerijetko je rabe, dominacija psovki pomalo skreće koncentraciju s puno važnijih problema o kojima se u ovoj predstavi i govori. Jer psovke još uvijek, kod uzrasta starijih osnovnoškolaca i srednjoškolaca, izazivaju smijeh jer se izgovaraju na, za njih, neobičnom mjestu – u javnom prostoru koji smatraju ogledalom kulture, a ne društva – u kazalištu. Psovke su potrebne ovoj predstavi kako bi, naravno, bila vjerodostojna, a ne površno puristička, no u ipak nešto smanjenom intenzitetu.
  
  U predstavu su umetnuti i songovi koji su, na trenutke, pomalo nerazumljivi, kao i njihova namjena koja se u predstavi mogla izbjeći nekim drugačijim oblikom dijaloga, a ne pjevanim. Upravo se zbog takvih rješenja donja granica za gledanje ove predstave čini prenisko postavljena. Ostali elementi predstave dobro su ukloljeni. Ogoljena scenografija harmonično sudjeluje u preteškoj temi, kostimografija je, također, u skladu s tematikom predstave, a prilagodba predstave na hrvatsko podneblje solidno je izvedena.
  
  Glumački ansambl čine mladi glumci sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti i njihovim se izvedbama teško može naći ikakva zamjerka. Nataša Kopeč izvrsno se snašla u ulozi Ivane, djevojke koja se na sve načine trudi uklopiti u društvo popularnih cura koje se druže obilazeći mallove, no za to joj je potreban status čiji je predznak usko povezan s bogatstvom. Anđela Ramljak od svoje uloge majke napravila lik koji odiše brižnošću, no onom najgorom – koja zatvara oči pred pravim problemima. Mia Anočić-Valentić je još jednom potvrdila svoj status mlade glumice velikog talenta te je podjednako dobra u dvostrukoj ulozi koja joj je pripala u ovoj predstavi – onoj Ivanine bff (best friends forever = zauvijek najbolji prijatelji) te prijateljice Marka, vođe huligana. Muški dio ekipe čine Slaven Španović u zanimljivoj ulozi Ivaninog i Markovog oca, Roma koji se vraća s posla iz Njemačke, a scena u kojoj Španović u slow motionu prikazuje prizor tučnjave zasigurno je jedan od ponajboljih u predstavi. Matija Čigir dobro je utjelovio Marka, navijača Dinama (domoljuba, kršćana, mrzitelja Srba,..), a posljednji trenutak predstave u kojem Marko odlaže šal Dinama na pod kao simbol prestanka pripadanja skupini koja je sudjelovala u raznim nedjelima, za mlađe uzraste neće djelovati nimalo važan, iako je dovoljno razumljiv (no za ponešto stariji naraštaj). Bernard Tomić se, također, pojavljuje u dvostrukoj ulozi, onoj popularne cure te jednog od Markovih prijatelja navijača. Tomić u objema ulogama pokazuje izniman talent i sposobnost neosjetnog preobraženja.
  
  Zagreb gori dobro je osmišljena predstava, no neki elementi djeluju poput dijelova koji su ubačeni u trenutku kad se zanemarila činjenica da je predstava namijenjena djeci te da će isti, premda domišljati, ostati neopaženi i minorizirani. Tako, na samom kraju, izostaje i očekivana zaokruženost predstave koja će donijeti pravu i željenu pouku, no ona se objašnjava i pojavljuje tek eventualno na predviđenoj tribini nakon predstave. Što, zapravo, i nije toliko loše jer tribina i razgovor ostavljaju mogućnost raspravljanja moguće nerazumljivijih dijelova cijelog komada. Ali i same teme o kojoj se s tim naraštajem mora svakodnevno pričati. Jer predrasude, diskriminacija i nasilje su svuda oko nas. I o tome je potrebno neprestano govoriti jer možda će netko i čuti.
  
  I dok Zagreb gori, Božić i Zec (ali i cijela ekipa) pokazuju kako ipak imaju rješenje kojim će pokušati ugasiti probleme koji su preblizu svih nas.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 16. studenoga 2013.
  
  Milan Marković
  Zagreb gori
  redatelji Saša Božić i Ksenija Zec
  premijera 12. listopada 2013.
  dramaturgija i pokret Saša Božić i Ksenija Zec, prilagodba na hrvatski jezik i songovi Pavlica Bajsić u suradnji s izvođačima
  izvode: Anđela Ramljak, Nataša Kopeč, Mia Anočić-Valentić, Slaven Španović, Matija Čigir, Bernard Tomić

Piše: