Atmosfera zajedništva

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb: Ivor Martinić, Pričaj mi o bojama, red. Romano Nikolić

• 
  
  Na gotovo praznoj sceni vise novinskim papirom kaširani baloni, ostavljeni kao da se suše, neobojani. Kako ni u kojem trenutku predstave neće imati baš nikakvu dodatnu funkciju, razložno je pretpostaviti da su tamo da bi nam sugerirali osnovni ton predstave: odmak od estetike šarenih balona i putovanje u onaj sloj koji se nalazi ispod ulickanih površina.
  
  Uistinu, predstava Pričaj mi o bojama, iskazuje upravo takvu namjeru. Pričajući o bojama, priča, dakako, o ljudima, ne negirajući problematičnu stranu života. Tri boje nose tri priče: prva pripovijeda o naranči, prijateljstvu i prezaposlenim roditeljima, druga o krađi jabuka od starice, druženju s lošim momcima i prihvaćanju starosti (i smrti), a treća o invaziji crnih vojnika na unutrašnje kraljevstvo (koje svatko od nas ima u sebi), napadu u kojem sve boje nestaju pokrivene crnom – što se prilično lako dade razumjeti kao metafora za bolest. Svaka od tri priče na fin način hvata neki od ozbiljnih i vrlo stvarnih problema, čime se predstava priključuje trendu kazališta za djecu koje ne želi uljepšavati sliku svijeta koju nudi mladoj publici, niti bježati od poteškoća u vilinske svjetove u kojima se svi problemi rješavaju čarobnim štapićem.
  
  I premda su izuzetno kratke i ispričane samo u najosnovnijim crtama, sve tri priče imaju sjajan potencijal, prva najmanje, jer ostaje blizu stereotipa i udomaćenih rješenja, dok druga i treća ne samo da dotiču ono o čemu kazalište za djecu obično šuti (krađu, društvo koje te nagovara na prijestup, kao i sveto trojstvo tabu tema: starost, bolest i smrt), nego to čine na originalan način, kroz osebujne likove, neobične obrate i jake metaforičke slike. No, njihovu snagu možemo samo naslutiti, jer ona u predstavi ne uspijeva doći do izražaja u potpunosti.
  
  Priče o bojama uokvirene su, naime, međuigrom troje glumaca koji, oslovljavajući se privatnim imenima, pokušavaju shvatiti tko su i zašto su tamo, upoznati se, porazgovarati s publikom i uključiti je u neke dijelove predstave, itd. Pričanje priča o bojama samo je dio ove dinamične i zabavne igre, koja kao da preuzima glavnu riječ, priklanjajući se popularnim scenskim strategijama: brzim izmjenama uloga, interaktivnosti, miješanju pripovijedanja i prikazivanja, koketiranju s privatnošću na sceni itd.
  
  Glumci su posve na visini tog zadatka, Romano Nikolić (koji potpisuje i režiju), Milica Manojlović i Nađa Josimović odlično se transformiraju iz uloge u ulogu koristeći minimalne rekvizite, duhoviti su i tjelesno izražajni. Snažno su usmjereni na publiku, pa je i komunikacija koja se često potiče prilično vješto vođena, što na kraju kulminira tako da pozovu djecu na zajedničko crtanje. Izrazita dinamičnost i toplina koje zrače sa scene podižu raspoloženje i zabavljaju stvarajući dobru atmosferu zajedništva.
  
  Na žalost, priče o bojama zbog tog okvira koji preuzima glavninu pažnje – gube. Otupljuje im se smisao, onako zgurane u minimalno vrijeme ne potiču emotivno sudjelovanje publike. Zato sam se na mjestima osjećala kao da su me stavili u super brzi vlak s posebnom ponudom vesele zabave za putnike i onda me poslali na putovanje krajolikom kojeg bih jako rado u miru pogledala, jer u njemu bih sigurno uživala da sam ga mogla proći – korakom. Odakle ta potreba da se uzme čitav stručak ozbiljnih tema i zatim ih se takoreći ignorira, iz predstave nije ni najmanje jasno. Je li riječ o previdu, strahu od reakcija ili o uvjerenju?
  
  Ovaj nesporazum može se djelomično objasniti promjenom konteksta. Za predstavu nije nevažna činjenica da ju je radila izrazito mlada autorska ekipa, i to ne za kazališnu dvoranu i veliku scenu, nego za igru po bolnicama i odgojno-obrazovnim ustanovama (kao dio projekta Hrvatskog Crvenog križa Bolnica bezbolnica, u okviru kojeg je, kako Internet sugerira, predstava već odživjela jedan dug i plodan život). U takvom kontekstu, gdje dječja publika nije odvojena rampom nego predstavlja prirodni okvir događanju i gdje je živa komunikacija spontanija i potencijalno bitno vrjednija, svaka izvedba bitno drugačije teče i doživljaj naprosto mora biti drugačiji.
  
  No, sad kad je predstavu posvojilo Dječje kazalište Dubrava i svečano je predstavilo javnosti na klasičnoj sceni, ona je izgubila intimnost kazališta koje dolazi u dječje okružje, a nije dobila punu promišljenost zaokruženog scenskog djela. Tako njezin najjači adut ostaje zarazna glumačka energija i sposobnost zabavljanja publike, u spoju s jednim osobitim poštovanjem glasova iz publike (što je nesumnjivo posljedica svih ranijih igranja zajedno s djecom). Svim time se stvara u kazalištu rijetka atmosfera zajedništva i zato će predstava sigurno biti rado gledana. Ali, potencijal koji su ponudile izuzetno zanimljive priča o bojama nije, na žalost, barem u ovom novom kontekstu, iskorišten u potpunosti.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 13. studenoga 2013.
  
  Ivor Martinić
  Pričaj mi o bojama
  redatelj Romano Nikolić
  premijera 10. studenoga 2013.
  prema ideji Romana Nikolića, kostimografkinja Ana Trišler, fotografije Tena Pavletić
  izvode: Romano Nikolić, Milica Manojlović, Nađa Josimović

Piše: