Uzbudljivi pothvat

59. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza 2013.: William Shakespeare, Timon Atenjanin, red. Georgij Paro

• 
  
  Dogodi se tako da se glumac otme kontroli i da istupi iz trupe/zbora. Upravo izlaskom zborovođe iz zbora rađa se tragedija. Posrijedi je priča o rađanju drame i kazališta, ali ta se priča unedogled ponavlja i kad je riječ o osobnim sudbinama bolna je. Vilim Matula svoju je sigurnost u ansamblu Zagrebačkoga kazališta mladih odavna zamijenio za nesigurnost osamljenog putujućega glumca. Ostao je doslovce sam na sceni oduševivši nas Münchhausenom u režiji Borisa Kovačevića, predstavom u kojoj uspijeva već godinama zadržati pozornost publike, uslijedila je i nedavna predstava Poslijediplomsko obrazovanje u režiji Borne Armaninija u kojoj također sam na sceni koristi formu stand up komedije kako bi publici ponudio novi teatarski oblik i upozorio na različite mogućnosti izvođača osamljenog na sceni pred publikom. Još svojim velikim projektom Macbetha Matula je potkraj devedesetih iskušao do krajnjih granica sposobnost pojedinca da se suoči s kolektivom koristeći vlastite resurse, okupljajući veliki ansambl, upropastivši se materijalno, činilo se tada. No, njegova priča ima sretan nastavak.
  
  Ljetos je sa Georgijem Parom i s velikim ansamblom splitskoga Hrvatskoga narodnoga kazališta, tragao za mogućnošću da se kao pojedinac artikulira u grupi i s grupom. Paro je cijelom procesu pristupio smireno i razložno. Prvi se dio predstave igra u dvorištu Galerije umjetnina. Publici se na početku predstave nude kanapeići, kao što je to i na svakojakim domjencima, a potom poslije glumačke igre pred bijelim mramornim zidovima, cijela se ekipa s publikom seli u park, podno Bedema Cornaro, u prostor šume. Paro je doslovce razodjenuo svog Timona Atenjanina. Taj zagonetni Shakespeareov lik, koji je u jednom trenutku imao sve: moć, novac, prijatelje, ugled... u trenu je ostao bez ičega. Vrhunac je predstave kada Vilim Matula, trgajući sa sebe kostim bivšeg uglednika Timona, ostaje posve nag pred publikom. Ništa od civilizacije Timon više ne želi, pa niti odjeću.
  
  Našavši u šumi skrivene zlatnike, ponovo se javljaju iste poteškoće, dolaze prijatelji, molitelji... Ulizice... Timon je u sebi razdvojen između želje da pomogne u tome da se njegova dekadentna Atena sravni sa zemljom i između toga da obrani kolektiv koji ga je tako snažno iznevjerio, ali iz kojeg je potekao. Paro se kao redatelj priklanja smirenosti i pomirenosti sa svijetom. Otklanja mogućnost i pristajanje na novu manipulaciju kao kvalitetan izlazak iz bolne društvene situacije. Čovjek se mora usredotočiti na sebe i prihvatiti svoju bol i samoću spokojno i smireno. Čovjek se, tvrdi Paro, mora obračunati ponajprije sam sa sobom!
  
  Te varijacije osobnosti i grupe, koje su teme svih velikih djela zapadne civilizacije, koja je i otkrila individualnost, jasno se i dosljedno prikazuju u predstavi zahvaljujući briljantnoj glumi Vilima Matule, njegovoj sposobnosti da i na sceni bude sam i protiv svih, kao što to čini i u životu. U dvojici suigrača pronašao je pouzdane i sigurne partnere. To su ponajprije glumci Sreten Mokrović i Trpimir Jurkić. Prvi je u ulozi Dvorskog, glavnog Timonova sluge, smiren i dobrohotan, samozatajan. Upravo tom stamenošću i smirenim baritonom, omogućuje živost i zaigranost Timonu u širokom rasponu. Mokrović pazi i čuva Matulu/Timona, da ne prijeđe granicu s koje nema povratka u svoju životnu ulogu.
  
  S druge je Trpimir Jurkić u ulozi Apemanta, mrzovoljna filozofa. Od prilično brbljave uloge, sačinjene po uzoru na iskrivljenog Sokrata, Jurkić je napravio živu i snažnu osobnost koja u jezičnoj zaigranosti traži puta do Timona i stvara u njemu brojne spoznajne okidače koji su podjednako namijenjeni publici. Jurkić je duhovit, sardoničan, od smijeha koji on proizvodi ledi se krv u žilama, a opet ljepotu je svoje uloge tražio u snažnom suosjećanju koje njegov Apemant pruža Timonu. I tu je prisutna dvojnost, kao i u svakom drugom komadiću ove predstave. Svojom visprenošću omogućuju Matuli da naslovni lik oblikuje s mnogim sjenama i tamnim potezima glumačkoga kista.
  
  Ansambl splitskoga HNK-a predano je prihvatio redateljsku ponudu da svaki glumac bude uokviren posebnom stilskom naznakom, da ima solo-dionicu, da u izglobljenom svijetu koji tvori rešetka koju si lik sam nameće traži svoju os i brani osobnost lika koji tumači. Redatelj Paro je bez krzmanja uveo u predstavu i striptizete i lutke na napuhavanje iz seks shopova i sobni bicikl.... Varira tako odnos pojedinca i tehnologije i različitih izvedbenih medija te zaokružuje scenske slike začuđujućim. A glavno je čudo to da se svijet toliko promijenio, a opet je ostao isti.
  
  U tome mu svojski pomaže scenografkinja Dinka Jeričević. Ona je izborom dvaju posve oprečnih prostora, jednog urbanog, muzejskog, drugog u šumi (parku), omogućila raskrinkavanje ne samo radnje Shakespeareove i Parove, dakle Timonove, nego je jasno pocrtala kakvim se sve sredstvima manipulacije služe mediji, pa i kazalište, kako bi zaveli svog promatrača. Na sceni nije nag samo Timon, nego i svaki gledatelj koji izložen svijetu spektakla najednom otkriva vlastitu osobnost i izgubljenost, pa i nevažnost u tom svijetu. Neminovno se time izaziva čežnja za povratkom svojoj ljudskoj biti, ali tko će je naći, kad je tijekom vremena izbrisana, izblijedjela... Kostimografkinja Dijana Kosec Bourek je posve suvremenim kostimima omogućila likovima i glumcima koji ih kreiraju, snažan dodir sa suvremenošću. Duhovite su njene intervencije, spomenimo npr. da je u jednom trenutku filozofa Apemata odjenula kao planinara...
  
  Shakespeare se ne doživljava kao petrificirani klasik kojeg treba obožavati, nego je za sve autore i kreatore ove predstave snažno štivo koje treba dubinski iščitati i tako ga predstaviti, izvesti pred publikom. Doslovce, treba ga dovesti na svjetlo za koje se izvrsno pobrinuo Miljenko Bengez. Svjetlost je ove predstave također bipolarna. U prvom je činu hladna, odbija se od bijelog muzejskog mramora, a noć je u šumi u drugom činu prikazana toplim, žutim reflektorskim lampama. Bengez doslovce, poput sunca, nastoji ogrijati Timona/Matulu i tako mu nastoji toplinom prirodne svjetlosti nadomjestiti ono što mu u urbanom životu nedostaje, a to je ljudska toplina, iskreno, a ne lažno, licemjerno prijateljstvo...
  
  Gledatelja se tako neprestance izbacuje iz netom uspostavljene ravnoteže i ponovo mu se nudi pustolovina novog otkrivanja smisla i značenja. Jednoznačnosti nema u ovoj predstavi. Mnogoglasje je ono što Paro nudi poentirajući ljetos izuzetnom, velikom i snažnom predstavom. Odsutnost svake banalnosti, čvrsta okomica predstave, a opet razlivenost u mnoštvo rukavaca koji svi vode do gledatelja. Svatko dobija svoje, onoliko koliko može podnijeti u određenoj svojoj životnoj dobi...
  
  Kao i Shakespeare, Paro varira temu novca. Može li on nadomjestiti svaki oblik iskazivanja ljudskosti?! Nepristajanje Timona Atenjanina da se vrati u svijet novca, nakana da ostane nag u prirodi, snažno osvaja gledatelja. Čovjek koji gotovo istovremeno proklinje svoj rodni grad i moli za njegov opstanak tema je koja je starija i od Shakespearea i sama je povezana s nastankom tragedije. Dodajmo svemu tome i nevjerojatnu sljubljenost biografije nositelja naslovne uloge Vilima Matule i Georgija Para. Samo što je Paro prevalio daleko veći put, a Matuli je put pod noge još... Štošta ga još čeka. Da nije tako Timona bismo nazvali njegovom životnom ulogom. Ovako, ta ga uloga još čeka u budućnosti.
  
  Obojica su izabrali i zanimanje i način života koji podrazumijeva skromnost u novčanim stvarima, obojica su se često govorili ne društvenoj narudžbi i zbog toga se više puta strmo uspinjali i strmo padali u svojim karijerama nastojeći biti vjerni sebi. S jedne je strane Timona moguće čitati, kao što ga je pročitao i Karl Marx, kao bespoštednu kritiku društva koje svoje temelje gradi na novcu. Paro je pristupio cijelom tom pitanju koristeći se ljudima kao bitnim polugama i kao izvoru i ušću istraživanja problema prije svega ljudskosti i smisla postojanja u zajednici. Odličan prijevod Antuna Šoljana priziva i davnu predstavu Tomislava Radića u zagrebačkom HNK-u i Radićev Timon, film s Borisom Buzančićem iz 1973. godine. Georgij Paro omogućio je ovim pothvatom, a doista to jest veliki i uzbudljivi pothvat Splitskog ljeta i HNK Split, da se Shakespeareovo, Šoljanovo i naše vrijeme susretnu, da se Matulin i njegov naraštaj ogledaju na zajedničkom poslu i da se tako obnovljeni prisjetimo Šoljanovih dječačkih, zaigranih stihova:
  
  „Lijepa si zemljo moja,
  i od sviju tako voljena,
  trebaš li još i ljubav
  nevažnog Antuna Šoljana.“
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 8. studenoga 2013.
  
  William Shakespeare
  Timon Atenjanin
  redatelj Georgij Paro
  premijera
  dramaturška obrada Georgij Paro, prijevod Antun Šoljan, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Dijana Kosec Bourek, scenska glazba Gordan Tudor, oblikovanje svjetla Miljenko Bengez, oblikovanje zvuka Tomislav Luetić, scenski pokret Alen Čelić, lektorica Jagoda Granić, asistent redatelja Ivan Plazibat, asistenti kostimografkinje Barbara Bourek, Mario Leko, asistenti redatelja – volonteri Nikola Šimić, Nina Kolar
  izvode: Vilim Matula (Timon), Vladimir Posavec Tušek (Lucije), Filip Radoš (Lukul), Mijo Jurišić (Ventidije), Goran Marković (Alkibijad), Trpimir Jurkić (Apemant), Sreten Mokrović (Dvorski), Duje Grubišić (Lucilije / Vojnik / Bandit), Ivo Perkušić (Servilije / Vojnik), Marjan Nejašmić Banić (Kafis / Vojnik / Bandit), Vicko Bilandžić (Draguljar / Bandit), Nenad Srdelić (Pjesnik), Josip Zovko (Slikar), Nikša Arčanin (Hortenzije / Vojnik / Bandit / Kupid), Milan Zdravković (Stari Atenjanin), Žarko Radić (Prvi Senator), Mirko Kraljev (Drugi Senator), Tajana Jovanović (Frinija), Arijana Čulina (Timandra), Kristina Bajrić, Venka Mandić (Amazonke), Hari Zlodre (Pijanist), Marko Gulin, Luka Javorčić, Marko Melvan, Marin Tomić (Vojnici / Poslužitelji)

Piše: