S punim poštovanjem

Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Ivica Boban, Ja i moji osjećaji, red. Ivica Boban

• 
  
  Razvojni psiholozi kažu kako je prepoznavanje emocija kod sebe i kod drugih jedan od važnijih zadataka koje odrastanje postavlja pred dijete. A razumijevanje procesa nastanka osjećaja, njihovog utjecaja na naše ponašanje i komunikaciju s drugima i sa svijetom, nije naprosto još jedan u nizu životnih izazova – borba s njime najčešće se proteže i duboko u odraslu dob, a način na koji tu kompliciranu zagonetku razrješavamo bitno će utjecati na to kakva osoba postajemo.
  
  Kazalište se gotovo po definiciji bavi upravo tom temom, a ono upućeno djeci i u ozbiljnim se teorijskim prikazima sagledava kao medij koji ne samo da oplemenjuje nego i školuje emociju (a čini to kroz osvještavanje ali i kroz to što nudi sofisticiranije načine za izražavanje osjećaja). Ipak, temi se rijetko pristupa izravno. Upravo izravnost pristupa temi osjećaja karakterizira novu predstavu u kazalištu Žar ptica. Ja i moji osjećaji nastali su u radionici Ivice Boban, kao autorski projekt četvero glumaca i autorice kojoj je upravo takav način rada još prije više desetljeća postao svojevrsni zaštitni znak.
  
  Glumačko istraživanje vlastitih i izmaštanih priča i vlastitih odgovora na postavljena pitanja putovanje je koje ide kroz pokret i teži stvaranju vlastitog izraza, a rezultira patchwork predstavom s puno malih pričica u kojoj je i ulazak u ulogu vidljivi scenski zadatak. Ansambl je pritom uigran tako da emanira čistu radost scenske igre, a energija se zarazno prelijeva u gledalište.
  
  Upravo je komunikacija s mladom publikom očigledno bila jedno od polja istraživanja u ovom projektu i to se ponajmanje vidi u povremenim razgovorima s prvim redovima, što je više stereotip nego novost u kazalištu za djecu. Bitno je zanimljiviji podatak da si je ekipa predstave dala vremena da prije službene premijere odigra nekoliko test predstava kroz koje je poželjela prilagoditi se publici, osjetiti kako ona diše i kako prima sve što joj oni imaju za reći i pokazati. Priče koje gledamo emotivno su nabijene, ali istovremeno olakšane humorom. Scena je crna i prazna, a osnovni kostimografski kôd su klaunovi, pa je i igra u skladu s time blago prenaglašena. Crveni nosovi i šarenilo odjeće daju svojevrsnu dozvolu za pretjerivanje čak i u izražavanju emocija, što se onda ukazuje ne samo kao praktičan i zabavan, nego i kao točan izbor.
  
  I premda svi glumci igraju sve emocije, crtaju ih, pričaju o njima, pokušavaju ih razumjeti i neprekidno se šale, ipak se vide razlike među njima. Zoran Pribičević najjači je u velikoj gesti i vulkanskim bjesovima, a Marija Šegvić u prizivanju bolne tuge. Ivana Boban kao i Jure Radnić najbolji su u finoj komici i brzim transformacijama iz lika u lik, iz osjećaja u osjećaj. Koreografski su, ipak, svi jednako spretni, u čemu ih snažno podržava glazba.
  
  Kad ih odraslo oko gleda, događaji u dječjim životima čine se maleni, pa često zaboravljamo kako oni mogu probuditi velike, pa i olujne emocije. Ja i moji osjećaji bavi se upravo takvim situacijama, svakodnevnim događajima karakterističnima za većinu dječjih soba, od straha od škole do sreće zbog dobivenog sladoleda. Zato bi predstavu djeca trebala moći prihvatiti ne samo kao ludo temperamentnu i zabavnu, nego i kao blisku, onu koja im govori o stvarima koje dobro poznaju (što ne znači i da ih razumiju.) Reduciran jezik, sveden na samo djelomično artikulirane riječi, koji glumci koriste u dječjim scenama priziva upravo takvu bliskost i daje finu autentičnost prikazu dječjeg ponašanja.
  
  Ono što predstava čak i izravno poručuje pokazujući nam sve te tuge, bjesove, inate i radosti, jest da emocije treba izraziti, s nekim podijeliti, jer potisnuti osjećaji ne čine dobro onome koji ih skriva. U tom je aspektu pojednostavljujuća na način popularne psihologije i ne vjerujem da bitno pridonosi dječjem sagledavanju kompleksnosti osjećaja. Međutim, sigurno je vrijedna u svojoj ne samo deklarativno proklamiranoj želji da ozbiljno shvati dječje osjećaje. Jasno je da želi s njima porazgovarati o onome što im je veliko i važno (premda to odrasli često ne vide i ne shvaćaju), i čini to s punim poštovanjem, bez podcjenjivanja i dociranja, ali istovremeno i mekano i s puno humora.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 7. studenoga 2013.
  
  Ivica Boban
  Ja i moji osjećaji
  redateljica Ivica Boban
  premijera 5. studenog 2013.
  ideja i dramaturgija Ivica Boban, koreografkinja i umjetnička suradnica Blaženka Kovač Carić, scena Dinka Jeričević, kostimi Ana Trišler, glazba Damir Šimunović, svjetlo Vesna Kolarec
  izvode Ivana Boban, Zoran Pribičević, Jure Radnić, Marija Šegvić

Piše: