Bez granica

Kazaliste Ulysses, Zagreb – Brijuni, Srpsko narodno pozorište, Novi Sad: Ivo Štivičić, Shakespeare u Kremlju, red. Lenka Udovički (u povodu gostovanja u HNK u Zagreu)

• 
  
  Ivo Štivičić, iako se cijelog života bavio dramskim pismom, tek je odnedavna počeo pisati za kazalište. Televizija je njegova prva dramska ljubav. Ljetos je na Brijunima Teatar Ulysees postavio njegova Shakespearea u Kremlju, a predstava je gostovala i u zagrebačkom HNK 4. i 5. studenog 2013.  Štivičić žali što je tako kasno počeo pisati za kazalište, ali kad se pogleda njegov opus namijenjen dramskom programu televizije, jasno je da je svoje nadahnuće uvijek nalazio u dramskoj literaturi. Najčešće se utječe Krleži, pa je tako i njegov dramski prvijenac Pijana novembarska noć 1918. nadahnut istoimenom Krležinom pripovijetkom praizveden upravo na Brijunima 2007. godine. I tada je varirao komoran odnos književnika i policajca s velikim pokretima masa.  
  
  U režiji Lenke Udovički i dramaturgiji Tene Štivičić i Shakespeare u Kremlju razvija se kao niz intimnih drama pojedinaca razbacanih u strahu od Gazde koji je na umoru. Njegovom smrću umire i cijela mreža odnosa koje je stvorio, ruši se hijerarhija i stvara nova, već prema tome tko će preuzeti njegovu društvenu ulogu. Svijest o tome kako ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost da sami proizvode nevidljive kaveze u koje će sami sebe i svoje bližnje zatvoriti gotovo da je opsesivna tema brijunskoga kazališta od prvoga komada Kralja Leara do danas.
  
  Što uopće jedno kazalište, makar i međunarodno, može i želi postići igranjem predstava na tvrđavi, na Malome Brijunu, dok se publika spotiče na tračnice kojima se nekoć dopremalo streljivo za brijunske topove?! Može li umjetnik nadživjeti tiranina i pretočiti svijet posve zrcalno nalik kazališnome u umjetninu koja će biti spoznajnim okidačem publici, ali i umjetnicima koji su se nakratko skupili s raznih strana svijeta kako bi dobili odgovor na isto pitanje i možda potražili izlaze iz svojih malih kaveza... Ulysees ima hrabrosti baviti se političkim kazalištem u vremenu u kojem je sve usmjereno prema društvenom spektaklu i proizvodnji potrošača. 
  
  Ono što je sigurno, Štivičić je dokazao da još uvijek postoje i preci i potomci, jer je izvrsno surađivao sa svojom kćeri Tenom Štivičić kao dramaturginjom, dokazao je kako preci imaju što predati potomcima, a ovi su pak pokazali kako je kazalište izvrsno mjesto za uspostavljanje razumijevanja ne samo među različitim nacijama, nego i među naraštajima. Čovjek čovjeku ima što reći, samo ako se utiša nesnosna medijska buka kojoj sami sebe izlažemo koristeći daljinske upravljače i slične sprave. Kazalište je, pak, nezamjenjiv (pra)medij u tom plemenitom pokušaju koji nikada nikome nije dokraja uspio.  
  
  Ozren Grabarić glumački je snažno i duboko promišljeno, a opet iznimno duhovito varirao lik Lavrentija, sluge koji je prema svojim slugama veći tiranin od samoga Gazde. Njegov je odnos s Gazdom, a glumi ga odlično, dubokim tonovima, glasovnim basom, Boris Isaković, provodna nit cijele predstave. Oko njih se plete cijela mreža odnosa u kojima veliki ansambl snažnim i ubrzanim otkucajima stvara drugu protutežu, a to je protuteža između pojedinca i mase.
  
  Kao i sve Ulyseesove predstave, i ova počinje na rivi, pri ukrcavanju u trajekte Hrvatske vojske, a tamo i završava. Prigoda je to da putnik namjernik-gledatelj, stekne sigurnost i povjerenje u one koji su ga doveli u Tvrđavu, koja je primarno bila namijenjena ratovanju i iz nje je vratili u civilni i smireni svijet Istre i njenih radišnih stanovnika. Čak 21 glumac u ansamblu, čak petnaest ljudi, na čelu s redateljicom Lenkom Udovički, koji potpisuju autorstvo ove predstave, svjedoče o velikom trudu da se jedno pusto mjesto napuči ljudima i da se za te ljude preuzme odgovornost.
  
  Svi su se oni raspršili u svoje matične zemlje i svoja matična kazališta, ponovo će se skupiti na reprizi ove predstave ili neke nove zajedničke, a svi okupljeni pod imenom lukava Odiseja. Mali Brijun, pusti otok s tvrđavom koju glumci nakratko pretvaraju u pozornicu, idealno je izabran za ovu kazališnu pustolovinu koja je već svojom trinaestom sezonom, svojim trajanjem i brojnom publikom koja dolazi s raznih strana dokazuje kako kazalište, ako je dobro, premošćuje sve i jezične i političke i novčane granice.  
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 5. studenoga 2013.

Piše: