Osebujna kazališna realnost

Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Ivana Brlić Mažuranić, Šegrt Hlapić kako bi ga igrala Kazališna družina Pinklec, red. Romano Bogdan

• 
  
  Teško je pojmiti kako je prošlo već sto godina od objave najpopularnijega hrvatskog romana za djecu ispisanog perom slavne Ivane Brlić Mažuranić – romana o Šegrtu Hlapiću, dječaku malenom kao lakat, veselom kao ptica, hrabrom kao Kraljević Marko, mudrom kao knjiga, a dobrom kao sunce. Šegrt Hlapić se ne smatra autoričinim najboljim književnim ostvarenjem, no o kvaliteti njezina književnog opusa najbolje svjedoči činjenica da je prva žena koju je današnji HAZU primio za dopisnog člana.
  
  Čudnovate zgode Šegrta Hlapića su pustolovni roman, roman o borbi dobra i zla, o odrastanju, kriminalistički roman, roman o prijateljstvu, roman sa sretnim završetkom; i dalo bi se nabrojiti još podvrsta koje su zajedničkim snagama ovo djelo istkale. Iz nabrajanja lako je uočiti osnovne elemente bajke, no realistične epizode, vezane primarno za seljake i međuljudske odnose, toliko su žive da možemo zaključiti kako je autorica ovim djelom nagovjestila novi žanr u hrvatskoj književnosti – realistični roman. Priču koju poznaju svi, najteže je uprizoriti. Vjerujem kako je i čakovečkim Pinklecima u procesu dramatizacije i režije najviše problema zadavalo pronalaženje odgovarajućeg pristupa poznatoj radnji. Vješto su se dosjetili naslovu pridodati kontekst „kako bi ga igrala Kazališna družina Pinklec“, upravo izazivajući publiku da propitkuje činjenicu kazališne realnosti. Kod izvedbi dviju paralelnih stvarnosti, vremena zbivanja Hlapićevih zagoda i vremena izvedbe toga djela pred publikom kao Kazališna družina, glumci su pribjegavali preglumljavanju. Naglasili su to lutkarsko-scenskom izvedbom kojom je kazališna realnost komada dodatno izigrana te je ostavila dojam iluzije.
  
  Za putujuću Kazališnu družinu dovoljan je samo jedan vagon (aluzija na vlak, odnosno putovanja) kojem se otvaraju tri stranice pa može poslužiti i kao pozornica lutkarskim predstavama. Ona četvrta rezervirana je za pozadinska platna koja dočaravaju mjesta radnji, a koja se mijenjaju ovisno o Hlapićevim avanturama. Uvertira je netipična jer nas glumci pozivaju na kazališnu predstavu (iako u jednoj već sudjelujemo) mameći nas žongliranjem i akrobatskim vještinama. Igra ih četvero, čas kao glumci, čas kao lutkari, čas kao pripovjedači. Za lutke i scenografiju zaslužna je Ena Bajuk. Hrabro izabravši tek nekoliko značajnih vizualnih elemenata, naglasila je sve bitno, pa čak i plavu zvijezdu sa Markove kuće. Posebno su dojmile lutke, od kojih su samo one glavne davale osjećaj 3D-a, dok su sve sporedne bile plošne. Glazba Bojana Miljančića varirala je ovisno o događajima na sceni, a do izražaja je došla najviše u kriminalističkoj epizodi kada je pridonijela dodatnoj napetosti. U svom zvučnom angažmanu, Pinkleci su opet koristili zanimljiv narodni instrument – usnu harmoniku, što se lijepo uklopilo u samu priču.
  
  Najzanimljiviji element predstave zapravo je onaj redateljski, iako Romano Bogdan nerijetko pribjegava već viđenim i provjerenim rješenjima. Pritom primjerice mislim na npr. spomenutu krimalističku epizodu u kojoj glumci načas igraju istražitelje na mjestu zločina i koriste male džepne svjetiljke, kako bi naglasili napetost i postigli zanimljiv vizualni efekt. Predah od predstave u predstavi Bogdan je odredio na savršeno dobrom mjestu, kako bi razbio monotoniju niza sličnih radnji. Međutim, ta pauza za gablec, iako vješto izvedena, zanimljivija je bila nešto starijoj publici, dok su mališani od pet -šest godina, tek naslućivali što je pjesnik htio reći. Vrijeme pauze iskoristili su za promjene scenografije na neprimjetan način, tijekom koje su razgovarali na kajkavskom, što je pridonijelo komičnosti predstave. Bogdan se pobrinuo i za interakciju sa zahtjevnom pubikom, preko igre sa kutijama i kuglicom, kako bi oni dobili osjećaj bivanja u predstavi. Zasmetao je tek premali angažman psa Bundaša (u jednom trenutku predstave nestao je gotovo bez traga) kao vjernog pratitelja, koji ovdje ima znatno manju ulogu negoli u romanu ili animiranom filmu. Kako je u novom hrvatskom igranom filmu, saznat ćemo već za nekoliko dana.
  
  A glumci? Mala, zrela i hrabra družina Pinkleca toliko je uigrana i dobro se poznaje, da je i premijera prošla vrlo dobro, barem kroz gledateljske naočale. Karolina Horvat, Mario Jakšić, Bruno Kontrec i Davor Dokleja uvjerljivi su, lako i neprimjetno mijenjaju maske, poletni su, razigrani, igraju sa žarom i dobro naglašavaju tekst premda dolaze iz kajkavske sredine. Čini se da im je izvedba ovoga djela posebno draga, što i ne čudi jer pripadaju generacijama koje su još znale cijeniti školsku lektiru.
  
  Premijeru Šegrta Hlapića Pinkleci su iskoristili kako bi Karolini Horvat predali nagradu zasluženu na na 16. susretu profesionalnih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ za uloge Kraljice i Služavke u predstavi Snjeguljica mora umrijeti, Kazališne družine Pinklec Čakovec i Dječje i lutkarske scene HNK u Varaždinu. Inače, Pinkleci su trenutno u fazi pripreme za put u Sjedinjene Države, gdje imaju čast predstavljati Republiku Hrvatsku na Europskom dječjem festivalu u Washington DC-ju s predstavom A tko si ti?.
  
  @ Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 6. studenoga 2013.
  
  prema djelu Ivane Brlić Mažuranić priredili Tanja Novak i Igor Baksa
  Šegrt Hlapić
  redatelj Romano Bogdan
  premijera 3. studenoga 2013.
  dramaturgija Tanja Novak, asistent redatelja Davor Dokleja, glazba Bojan Miljančić, likovno oblikovanje (lutke i scenografija) Ena Bajuk, oblikovanje rasvjete Neven Taradim grafičko oblikovanje plakata Mario Jakšić
  izvode: Karolina Horvat, Mario Jakšić, Bruno Kontrec, Davor Dokleja, Štef

Piše: