Mladost u depresiji

27. Gavelline večeri, Zagreb, 11. – 19. listopada 2013.: Hrvatsko narodno kazalište Split, Dino Pešut, Pritisci moje generacije, red. Samo M. Strelec

• 
  
  Pritisci moje generacije komad je koji je prije nekoliko godina napisao tada dvadesetogodišnji student dramaturgije, očito talentirani Dino Pešut. Njegov se tekst bavi dvadesetpetogodišnjom djevojkom koja je diplomirala ekonomiju, ali se nije uspjela zaposliti, a sada je od traženja odustala. Autor ne želi na leđa protagonistice natovariti sav teret kojim je opterećena većina njenih vršnjakinja, pa Ona ipak ne mora brinuti za osnovne životne potrebe, jer joj Majka i Otac plaćaju najam kuće (doduše u poluraspadnutom stanju) i daju nešto novca, a brinu i hoće li dovoljno jesti. Pešut ipak vjerojatno drži da je to tipična situacija, jer svojim likovima ne daje imena nego ih naziva prema funkcijama, kao i Njenog Zaručnika koji bi se trebao doseliti k njoj, ali se mjesecima ne uspijeva odvojiti od svoje majke, a i Ljubavnika koji popunjava prazninu nastalu Zaručnikovom čestom odsutnošću.
  
  Da bi se odmaknuo od općih mjesta Pešut uvodi i neke elemente protivne realizmu – ponajprije u liku Stranca (začudna pojava Nenada Srdelića) koji djeluje kao pun razumijevanja za Njene probleme, dajući naznake kako bi ih se kao i čitavu Njenu životnu situaciju moglo riješiti, da bi na kraju priznao da on govori tek tako, ne uspijevajući naći rješenja ni za vlastite, a niti za djevojčine probleme. S njima se doduše ne znaju nositi ni njezini roditelji. Žarko Radić pomalo suspregnuto i gotovo stereotipno tumači Oca, dosežući veće domete uvjerljivošću u prizorima iskazivanja ljubavi prema svojoj jedinici koju ne shvaća, ali snažno voli i zato nastoji kao gastarbajter zaraditi dovoljno novca da bi joj omogućio pun i sretan život. Bruna Bebić u svoju interpretaciju Majke unosi mnogo više energije, ali i neurotičnosti, dojmljivo oblikujući osobu koja čak i u brizi biva iznimno iritantna. Očito je da autora roditelji ne zanimaju kao potpuna ljudska bića nego samo njihova uloga života protagonistice, a još više su na takvu funkciju svedeni dvojica mladića koji nešto predstavljaju u njenom životu, pa njihovi tumači nemaju prilike za kompleksnije ostvarenje. Vicko Bilandžić, koji se kao Zaručnik češće pojavljuje na sceni, neodlučnost svog lika uspijeva raznim nijansama učiniti dovoljno funkcionalnom, dok Pere Eranović kao Ljubavnik stvara uspjelu epizodu u kojoj mačizam i ograničenost naznačuju obrise uspjele karikature, a još je zabavnija karikaturalnost malih epizoda Muškarca (Josip Zovko) i Popisivača (Bojan Brajčić).
  
  Zato je scenski život Pritisaka moje generacije mogao ovisiti dobrim dijelom o Ani Franić koja je ulogu dobila među nekoliko desetaka kandidatkinja na u nas rijetko prakticiranim audicijama. To je prvo pojavljivanje na hrvatskim pozornicama ove iznimno nadarene glumice kojoj je otac Severin Franić, filmski kritičar rodom iz Splita. Ona je pak studirala u Beogradu i ostvarila niz zapaženih rola u srpskom teatru, a i na filmu i televiziji. Na sceni HNK-a u Splitu, gdje sada živi, Ana Franić je kao Ona u Pešutovu komadu svojom snažnom scenskom osobnošću i velikim umijećem razna raspoloženja i stavove junakinje uvjerljivo prenijela gledateljima i uspijevala ih potaknuti da emocionalno reagiraju na odluke protagonistice i da za njih nađu razumijevanja čak i onda kada im njezini postupci čudni ili neprihvatljivi. Naime bez obzira na naslov Ona ipak nije tipični predstavnik svoje generacije. Doduše nedvojbeno je njezina depresija koja poprima kliničke razmjere posljedica položaja mladih ljudi u današnjem društvu, pa tek cjelina predstave dojmljivo ukazuje na tu povezanost.
  
  Renomirani slovenski redatelj Samo M. Strelec koji često režira u Hrvatskoj zaslužan je za stvaranje takvog koncepta predstave koji se oslanja na glumce i koji kroz tu suradnju omogućuje Ani Franić da realizira sve svoje potencijale, a i tumačima manjih uloga da osmisle svoje bivanje na sceni tako da upotpune portret protagonistice i vremena u kojem se ona ne snalazi. Uz to Strelec je kroz ostale elemente predstave nastojao naglasiti autorov otklon od realističnosti, pa je u scenografiji Ozrena Bakotića jedinstveni prostor Njenog stanovanja napučen predmetima koji se inače ne nalaze u istoj prostoriji – od kreveta preko kuhinjskog stola do kontejnera za smeće, sve uronjeno u plitku vodu (pomalo preizravna asocijacija na Njene riječi kako u njenom svijetu stalno pada kiša). Zbog toga svi gacaju u čizmama što pruža mogućnost kostimografkinji Naidi Kromić za poneku začudnu kombinaciju obuće i odjeće. Neobičnosti prizora pridonosi i nekoliko scena koje se odigravaju iza poluprozirnih zavjesa iza kojih se glumci jedva naziru, ali na kojima se u krupnom planu vidi istodoban video prijenos iste scene.
  
  Poneka od tih rješenja i nemaju neku dublju i smisleniju motivaciju, ali pomažu vizualnoj zanimljivosti predstave koja djelomice prikriva poneku manjkavost inače uglavnom zanimljiva teksta mladog autora na temelju kojeg je Strelec preciznim vođenjem predstave u željenom ritmu i vrijednim glumačkim dometima ostvario nadprosječno zanimljivu predstavu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. listopada 2013.  
  
  Dino Pešut
  Pritisci moje generacije
  redatelj Samo M. Strelec
  premijera 24. svibnja 2013.
  scenograf Ozren Bakotić, kostimografkinja Naida Kromić, scenska glazba Bojan Brajčić, jezična savjetnica Jagoda Granić, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Željko Mravak
  izvode: Ana Franić (Ona), Bruna Bebić (Majka), Žarko Radić (Otac), Vicko Bilandžić (Zaručnik), Pere Eranović (Ljubavnik), Nenad Srdelić (Stranac), Josip Zovko (Muškarac), Bojan Brajčić (Popisivač)

Piše: