Svaki pas ima svoj dan

Teatar Exit, Zagreb: CJ Johnson, Njuške, red. Matko Raguž

• 
  
  Izreka kaže: „Tko ne voli pse, ne voli ni ljude.“ Iako je riječ pas u njoj iznimno podložna izmjenama (tko ne voli jesti, tko ne voli piti, tko ne voli mačke i sl.), to je izreka kojom ljubitelji te četveronožne vrste najčešće nastoje objasniti svoju potrebu da posjeduju pse. Zbog jednostavna razloga – zato što ih vole. Jer, ni u kojem ih slučaju neće ostaviti same i gladne dok oni uživaju u pašteti i rajčicama na nekoj od dalmatinskih plaža. Ni u kojem slučaju neće ih udomiti kako bi se na subotnjoj špici svojim prijateljima mogli pohvaliti kako su učinili još jedno u beskrajnom nizu dobročiniteljskih djela (među njima je i prestanak nošenja krzna jer su za tu bundu ubili zaista prave životinje). Ni u kojem slučaju ih neće bezrazložno huškati na druge pse, kako bi od investicije kupovine psa (a koja je uistinu premašila onih početnih stotinjak eura) makar nešto i zaradili. Ni u kojem slučaju ih neće činiti sebi nalik (oblačenjem, uređivanjem, psihoterapijom,..). Tko ne voli ljude, ne voli ni priče o njima. A ova predstava je upravo to – psolika priča o ljudima.
  
  Najnoviju predstavu Teatra Exit, sugestivno nazvanu Njuške, potpisuje Matko Raguž, umjetnički direktor i osnivač tog kazališta. Raguž se ponovo vratio onome što voli (i zna raditi) – režiranju predstava kakve bi i sam volio gledati. Iako je ovo kazalište iznimno daleko od uniformiranosti nekih većih kazališnih kuća, mnoge predstave određene karakteristike preuzimaju poput (nepisanih) obrazaca jedna iz druge. Iako je to, možda, zapravo cjelokupna filozofija ovog drugačijeg kazališta. Tako i u ovoj predstavi pronalazimo izbjegavanje redateljskog kazališta, minimalistička dramaturška uplitanja u priču, dominantan naglasak na glumačkoj igri (posebna se pozornost pridaje scenskom pokretu) i potpuno ogoljavanje pozornice. Ragužev redateljski posao kao da je ostao tek na izboru djela koje će se izvoditi, dramaturške su funkcije, također, pomalo zanemarene što je u formi monologa, zapravo, ne tako rijetka pojava, a praznina scene je potpuno podređena svemu onome što se događa na njoj – glumcima i njihovoj virtuoznosti. A tročlanom ansamblu koji čine tri glumca kazališta Gavella (Janko Rakoš i Enes Vejzović i Filip Križan), upravo takav prostor, oslobođen svih nepotrebnih scenografskih pomagala, sasvim pogoduje. U tome im je uvelike pomogla i Ksenija Zec, zaslužna za pokret, element koji je u ovoj predstavi iznimno naglašen. Iako rijetko četveronoške hodaju (tek nekoliko trenutaka na početku i na kraju), i njihov je čovjekoliki hod posve nalik psećem. Trojica glumaca pokazala su iznimnu spremnost, ali i potrebnu dozu empatije prilikom poistovjećivanja s likovima koje glume, ali i s karakterima koje predstavljaju. Pseći je stav prikazan posve stereotipizirano, što kod publike nerijetko izaziva smijeh upravo zbog svoje prepoznatljivosti te povezivanja pasa s njihovim (također stereotipnim) vlasnicima.
  
  Zbog načina njihova prikaza, predstavu možemo svrstati među one koje pripadaju basnama (no zbog zamjetne količine psovki i raznih seksualnih aluzija namijenjenu ipak samo odrasloj publici). Tako se u njihovim karakterima pojavljuju razne ljudske osobine. Na početku same predstave susrećemo se sa samodopadnim psima koji se šepure psećom modnom pistom, afganistanski se hrt hvali kako „za minutu fuka dobije tri tisuće eura“ (iako ne dobiva on nego njegov vlasnik no to mu je manje važno jer on obavlja posao), pit bull je prikazan kao nabildani pas koji se najviše voli šepuriti Tkalčom, mješanci su oni koje siromaštvo nije uspjelo zaobići, vučjaci su požrtvovni policijski psi. U njihovim su životima prisutne sve situacije kao i u čovjekovim – (neuzvraćena) ljubav, susreti s (ne)pravdom, nezaobilazno upućivanje na sveprisutnu popularnu kulturu (repanje i pjesma Svaki pas ima svoj dan El Bahateeja kao svojevrsni lajtmotiv cijele predstave, naslovna pjesma iz filma Rocky, replike poput „Zec, gadiš mi se.“ Zekoslava Mrkve iz popularnog animiranog filma i sl.). Neizostavnom se čini i spominjanje (još uvijek) aktualne situacije države i njezinog povratka kući, odnosno, ulaska u Europsku uniju (o tome nas informira pas koji radi na granici i njuška putnike kako bi upozorio svoje vlasnike na eventualne nedozvoljene radnje). Zbog toga, ali i zbog govoa o šinteraju i eutanaziji predstava poprima i aktivistički ton koji se čini malo nespretno, no ne i suvišno umetnut.
  
  Ova njuškasta predstava zasigurno će zadovoljiti kriterije exitovske publike, ponajprije zbog izvrsnosti glumaca koji je izvode, ali i zbog samog pristupa tematici – na svakodnevan, no ipak pozitivistički način. Iako ne preduga trajanja, Njuške su prvenstveno namijenjene odraslijoj publici koja se neće hihotati na svaku nepristojniju riječ. Nezreliju je publiku (čast izuzecima!) još uvijek poželjnije voditi na uobičajene lektirne naslove kako bi psi, još uvijek, kao svoje najbolje prijatelje mogli nazivati – ljudima.
  
  Iako pjesma El Bahateeja naglašava kako svaki pas ima svoj (tek jedan) dan, ova će predstava, zasigurno proživjeti mnogo dana. Potpuno zasluženo.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 21. listopada 2013.
  
  CJ Johnson
  Njuške
  redatelj Matko Raguž
  premijera 4. listopada 2013.
  prijevod i adaptacija Ines Matić, Janko Rakoš, suradnica za scenski pokret Ksenija Zec, glazba Willem Miličević, kostimografija Marita Ćopo, video Vice Rossini, oblikovatelji rasvjete i video projekcije Marino Frankola, Dragan Micić, majstor tona Dragan Ilić, fotografija Vice Rossini, dizajn propagandnog materijala Marin Mimica, Bojan Kanižaj, suradnici na projektu Dominik Milanović, Franjo Smes, Iris Kranjčec, Anamaria Pajtak, Emir Hadžović, Nina Križan, Natko Stipanićev, Filip Krenus, Sanja Prnjak, organizacija, promocija i prodaja Valentina Bastalec, Mirela Lautar, Marina Fakac, producent predstave Matko Raguž
  izvode: Enes Vejzović, Filip Križan, Janko Rakoš

Piše: