Uspjelo vraćanje korijenima

27. Gavelline večeri, Zagreb, 11. – 19. listopada 2013.: Teatar Manje je više & Teatar na Trešnjevci, Zagreb. Edmond Rostand, Cyrano, red. Ivica Kunčević

• 
  
  Cyrano de Bergerac za mnoge je klasično djelo francuske književnosti i kazališta, a naslovni lik tog romana, plemić i vojnik monstruozno velikog nosa, izvanredni mačevalac, vješt pjesnik i glazbenik postao je popularni simbol osobe iznimnog bogatstva duha i osjećaja časti koji ne uspijeva prevladati hendikepiranost vlastitim izgledom te je kao takav poznat i onima koji ne znaju mnogo o toj drami iz 1897., a niti o njezinom autoru Edmondu Rostandu (1868-1918) osim ako nisu gledali neku od brojnih njenih ekranizacija među kojima su najpopularnije bile ona holivudska u režiji Michaela Gordona s Joséom Ferrerom u naslovnoj ulozi i francuska iz 1990. redatelja Jean-Paula Rappeneaua s Gérardom Depardieuom.
  
  No, unatoč ne samo brojnim ekranizacijama nego i učestalim postavljanjem na scenu diljem svijeta, pa i u nas, ovog daleko najznačajnijeg Rostandovog djela, većina novijih povijesti francuske književnosti i teatra Cyrana de Bergeraca tek usputno spominje kao marginalnu pojavu u mijenama francuskog kazališta fin de sièclea. Krajem devetnaestog stoljeća dotad vladajući realizam i građanski teatar nastoje srušiti najraznovrsniji pokreti od neoromantizma i simbolizma do naturalizma i Slobodnog kazališta (Théâtre libre) Andréa Antoinea. Međutim u gledalištu su se nalazili pretežno pripadnici buržoazije koji često nisu imali sluha za novine u kazalištu. Upravo su oni s oduševljenjem dočekali Cyrana de Bergeraca, djelo tada mladog i prilično nepoznatog Rostanda koje se uspjelo oslanjalo na tradiciju i to na klasicizam sedamnaestog stoljeća komade pisane u stihovima (aleksandrincima), a posebice na opus Pierea Corneillea kako u pogledu dramaturškog oblikovanja radnje u pet činova (doduše bez jedinstva mjesta radnje) tako i heroja kojem je čast iznad svega. I radnja se zbiva u sedamnaestom stoljeću, a i inspiraciju za protagonista Rostand nalazi u stvarnom piscu i vojniku Cyranou de Bergeracu (1619-1655), iako neke djelove njegove biografije bitno mijenja, a i monstruozni je nos dramatičarev dodatak. 
  
  Po tome je Rostandova herojska tragikomedija nedvojbena oporba modernizmima njegovog vremena, što ponekad rezultira marginaliziranjem, ali – bez obzira na ulogu koju je imala u razvitku francuskog kazališta – efektan dijalog, kompleksne ličnosti veće od života, slika društvenih odnosa, pitanja časti, značenja izgleda i duha za ostvarenje ljubavi te traženje smisla života pružaju atraktivan predložak za scensko uobličenje koje će u raznim vremenima i okolnostima staviti naglasak na ovaj ili onaj element tog omiljenog komada. Pokazale su to i dvije uspjele, a bitno različite režije Ivice Kunčevića koje dijeli gotovo trideset godina. On je 1984. s velikim glumačkim ansamblom (predvođenim Mustafom Nadarevićem u naslovnoj ulozi) u bogatoj produkciji zagrebačkog HNK-a, ostvario scenski spektakl koji je uz snagu ljubavi oživio i vrijeme u kojem se radnja zbiva sa svom složenošću običaja i društvenih odnosa koji bitno određuju odnose likova i njihov tragičan kraj.
  
  Pomalo neočekivano, Kunčević je Rostandov tekst postavio na scenu i svog novoutemeljenog Teatra Manje je više (u suradnji s Teatrom na Trešnjevci) koji programatski nastoji pokazati kako se i u financijski skromnim uvjetima može ostvariti vrijedna predstava. Prvi korak u tome je bilo promišljeno kraćenje teksta na najbitnije dramske elemente i svođenje ansambla na petero glumaca. Već početak predstave pokazuje da Kunčević iznimno uspješno polazi od počela da je za kazalište nužnost imati glumca i gledatelja, a sve je ostalo nadgradnja. Ukazuje na to i jedini, vrlo funkciomnalni element scenografije Ivice Prlendera – manja crvena kazališna zavjesa na gotovo nevidljivoj pokretnoj konstrukciji, po kojoj se ipak može penjati i tako dočarati samostan, tvrđavu ili neko drugo mjesto. Da se nalazimo u kazalištu još više potenciraju glumci koji sa strane ulaze na scenu – Hrvoje Klobučar (Christian) i Filip Riđički (Le Bret) koji počinju u publici tražiti poznata lica i lijepe žene, a usput raspravljaju i o smislu i značaju teatra. Na taj način uvlače i današnje gledatelje u stvaranje zajedničkog scenskog prostora negdašnjeg pariškog Théâtre de l’Hôtel de Bourgogne u kojem počinje radnja Rostandovog komada. Pokazuje se tu i prava nakana Kunčevićevog minimalizma koji nije samo posljedica nedostka materijalnih sredstava nego i nastojanje da se tako koncipiranom predstavom koncentrira na njenu kazališnu suštinu, ostavljajući tom od početka uspješno uspostavljenom kontaktu glumca i gledatelja istraživanje smisla teksta i njegove korespondencije s današnjim vremenom.
  
  Takav odmak od povijesne određenosti likova nazire se već i u skraćivanju naslova predstave na Cyrano, jer ono de Bergerac koje upućuje na plemstvo i poseban gaskonjski mentalitet nije u ovoj predstavi naročito važno. Iz istog razloga antagonist grof de Guiche koji spletkama želi prisiliti lijepu Roksanu da mu postane ljubavnicom postaje samo Guiche, a ni mladom Christianu, ljepotanu zaljubljenom u Roksanu ne spominje se aristokratski nastavak de Neuvillette. Još je radikalnije na svega petero interpreta skraćen ansambl koji bi morao brojati bar nekoliko desetaka glumaca da bi se predstavilo više od pedesetak likova koliko ih je Rostand zamislio. Ali je na tih petero snažno koncentrirana Kunčevićeva režija. Zato vizualna ljepota kostima Danice Dedijer koji na originalan način spajaju karakteristične elemente odjeće iz vremena u kojem se radnja Rostandovog komada zbiva i suvremenosti ne teži nametnuti se u prvi plan kao što ni dojmljiva glazba Nevena Frangeša ne zasjenjuje glumačko umijeće.
  
  To je izvanredno iskoristio Goran Grgić koji kao Cyrano započinje predstavu s naglašenom sklonošću fizičkim ekshibicijama i ironijom kojima protagonist želi prevladati patnju zbog ogromnog nosa koji ga u vlastitim očima pretvara u čudovište, ali čudovište koje svakoga može svladati ne samo mačem nego i duhom kao što pokazuje njegov uvodni sukob s Guicheom. Još više vrhunce glumačkog umijeća Grgić doseže u prikazu onoga što se zbiva duboko u njemu – ponajviše patnje zbog ljubavi prema Roksani koju zbog svoje vanjšine niti ne pomišlja otkriti nego se zadovoljava pisanjem blistavih ljubavnih pisama u ime Christiana koji se Roksani sviđa, ali ona kao precioza zahtijeva od njega i umne, literarno oblikovane misli, što njemu nikako ne uspijeva, pa zato prihvaća Cyranovu pomoć. Nataša Dangubić u početku ima stanovitu distancu prema svojoj ulozi Roksane, možda zato što ne nalazi dodirnih točaka s tako pretencioznom djevojkom, a vjerojatnije da bi ukazala i na to da precioznost ipak pripada davnoj prošlosti. Međutim od trenutka kada prva Christianova (a zapravo Cyranova) pisma počinju u Roksani buditi iskrenu ljubav Nataša Dangubić iznimno uvjerljivo iz dubine bića izvlači snažne osjećaje i tako postaje ravnopravna partnerica Goranu Grgiću. Hrvoje Klobučar kao Christian uspješno ostvaruje nijansirani prijelaz od naivnog zaljubljenog mladića do zrele osobe, sposobne sagledati kompleksnost situacije u kojoj se našla. Još dojmljiviji je Žarko Savić kao Guiche koji u početku snagom, vojničkim drilom i samouvjerenošću želi realizirati svoje spletke da bi se na kraju prometnuo u čovjeka koji je svjestan svojih nečasnih čina i njihovih posljedica, dok je Filip Riđički kao Cyranov i Christianov prijatelj Le Bret vrijedan član ovog ansambla, posebno u trenucima izravne komunikacije s gledateljima.
  
  Tako je uz pomoć ponajviše glumaca, ali i ostalih suradnika Ivica Kunčević, polazeći od temelja kazališnog umijeća, napravio vrlo uspjelu predstavu popularna Rostandovog komada, dokazujući kako on i današnjoj publici može biti zanimljiv. A na neki način Kunčevićev Cyrano proizašao iz vraćanja korijenima teatra zauzima sličnu poziciju u suvremenom kazalištu kojim dominiraju razni oblici (post)modernizma kakvu je Rostandov Cyrano de Bergerac svojim atraktivnim utemeljenjem na klasicističkoj tradiciji stekao pojavljivanjem među modernizmima francuskog teatra kraja devetnaestog stoljeća.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2013.

Piše: