Zaštićeni u svijet bajke

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Braća Grimm, Crvenkapica, red.Ivana Čoh Šverko

• 
  
  Sve velike klasične bajke uobičajen su repertoarni izbor kazališta za djecu. Budući da ih publika prepoznaje već po naslovu, problem s prezentacijom (pa onda i prodajom) rješava se praktički sam od sebe. Međutim, iz istog se razloga otvaraju neki novi problemi: isuviše poznate priče izlizane su od upotrebe, svi su, čak i oni najmlađi, vidjeli već barem poneko uprizorenje (pa bio to i crtani film), pa su očekivanja prilično drugačije postavljena nego kod novi(ji)h priča. Istovremeno, kreativna ideja autora mora se nositi s brojnim već viđenim scenskim i filmskim rješenjima, kao i s mnogo interpretacija u literaturi, što usložnjava proces.
  
  Poseban problem su grubosti, okrutnosti i zastrašujući momenti koji se u pravilu susreću u velikim klasičnim bajkama. Njih se čak i pri čitanju bajki djeci ponekad izbjegava (kao u brojnim pojednostavljenim ili umivenim izdanjima), a predmet su stalnih rasprava u pedagoškoj i za odgoj djece zainteresiranoj zajednici. Ma što o njima mislili, ostaje činjenica da uprizoreni, dakle pokazani, djeluju znatno snažnije i puno više zastrašuju dječju publiku nego kad ih se samo čita (odnosno čuje), što znači da predstava, ukoliko ih želi zadržati, mora biti osobito svjesna toga i postaviti se prema strašnom sadržaju na neki inteligentan ili barem dosjetljiv način.
  
  Ivana Čoh Šverko, dramaturginja i redateljica nove Crvenkapice u Trešnji, svjesna potrebe da poznatu bajku prenese na istovremeno poznat i nov način, pripovijeda priču kroz okvir dviju djevojčica koje pronađu Crvenkapičin dnevnik na tavanu. Ovo uokviravanje višestruko je funkcionalno. Ponajprije, u prvi plan za identifikaciju publici postavljene su dvije znatiželjne djevojčice, i jedino loše što će se njima dogoditi jest to da ih mama uhvati u nedopuštenom kopanju po starim stvarima na tavanu.
  
  Tena Jeić Gajski i Daria Knez Rukavina igraju djevojčice izrazito dinamično, ubrzano, ostajući ljupke i simpatične. U sitnom sestrinskom nadmetanju sasvim su razumljive i dječja ih publika lako može razumjeti kao nekog bliskog njihovom iskustvu. I premda iz dnevnika, dakako, izlazi priča o Crvenkapici, stalno prekidanje radnje koje donosi pojava sestara, publici sugerira na koji način gledati priču sa zaštićenog mjesta u sadašnjosti.
  
  Prekidi istovremeno i razblažuju napetost bajke i (barem donekle) postavljaju publiku na sigurnu udaljenost. (To ipak ne uspijeva u potpunosti, odnosno ne uspijeva kod onih najmlađih u publici, pa je bilo i suza, i „mama, ja više ovo neću gledati“, ali za to se predstava i ne može smatrati odgovornom, jer niti po jednom udžbeniku Crvenkapica nije najbolji izbor za dvogodišnjake.) Ključni su zastrašujući momenti, barem naizgled, malo ublaženi. Naime, vuk ne proguta baku nego je zaveže za stolac i začepi joj usta, a onda je zatvori u ormar. Na prvi pogled to se čini manje strašno, ali kako je puno realističnije, nisam sigurna da se blaže odnosi prema strahovima djece.
  
  Priča o Crvenkapici koja izlazi iz dnevnika odmaknuta je od stvarnosti djevojčica efektnom scenografijom koja sugerira iskorak u fantaziju i karikaturalno postavljenim likovima. Vanda Vujanić Šušnjar je mama posvećena eksperimentiranju u kuhinji, blaga i mekana. Baka (Ivana Bakarić) se u slobodno vrijeme bavi gimnastikom (pa smo jednu akrobatsku točku imali prilike i vidjeti), smiješna je zbog kreštavog glasa i odsječnih kretnji, a prijatelj lovac (Krunoslav Klabučar) ostaje u njezinoj sjeni. Crvenkapica nije pak samo milo dijete, nego je mala znatiželjnica koja ne zatvara usta i svima neprekidno dosađuje pitanjima koja se roje jedno za drugim, često bez puno smisla. Ana Vilenica igra je s otvorenošću veselog djeteta. Vuk je, sasvim primjereno, igran različito od ostalih – Damir Klemenić kombinacijom ekspresivne geste i rubno artikuliranog govora uspijeva napraviti lik koji je istovremeno i simpatičan i strašan, a postupke opravdava glađu i to mu u potpunosti vjerujemo.
  
  Iz takve raspodjele snaga, prirodno rezultira i sretan rasplet. Ovakvog vuka ne treba ubiti, već samo nahraniti i zaposliti: mama će biti i više nego sretna što će netko rado isprobavati njene kulinarske zbrčke, a Crvenkapica će konačno dobiti nekoga tko će odgovarati na njena pitanja. Priča je tako, spretno i duhovito dovedena do drugačijeg kraja. Bez interpretacijskih vratolomija, uz malo scenskog čuda i puno brzog ritma, predstava nudi jedno zabavno i zaštićeno putovanje u svijet bajke.  
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 14. listopada 2013.
  
  Braća Grimm
  Crvenkapica
  redateljica Ivana Čoh Šverko
  premijera 27. rujna 2013.
  dramaturginja Ivana Čoh Šverko, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Iva Šimunović, autor glazbe Neven Šverko, oblikovatelj rasvjete Aleksandar Mondecar, inspicijentica Aline Arlavi Šarkezi, scenski pokret Damir Klemenić, majstor rekvizite Zoran Branković, izrada rekvizite i likovna obrada Zoran Branković, Stefano Katunar, majstorice maske Irena Königsknecht, Tatjana Bjeliš, grafičko oblikovanje Tea Matanović, autorica ilustracija RMK, oblikovatelj tona Daniel Biffel, suradnica za hula-hop Tatjana Vuletić, izrada ortodonskog aparata Sergea Muškić, izrada scenografije Stefano Katunar, Žarko Lazić
  izvode: Ana Vilenica (Crvenkapica), Damir Klemenić  (Vuk), Ivana Bakarić (Baka), Vanda Vujanić Šušnjar (Mama), Krunoslav Klabučar (Lovac), Tena Jeić Gajski (Tihana), Daria Knez Rukavina (Ivana) 

Piše: