Skamenjeni osmijeh

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Maksim Gorki, Na dnu, red. Paolo Magelli

• 
  
  Na pozornicu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta vratio se nakon mnogo godina Paolo Magelli, u pratnji dramaturginje Željke Udovičić Pleštine i s ruskim klasikom pod rukom, na kojemu je dvojac već radio u Jugoslavenskom dramskom pozorištu 2007. godine. Očekivalo se mnogo od kazališnog veterana, opetovano privučenog jednome od najznačajnijih tekstova Maksima Gor'koga te opskrbljenog svim mogućnostima našeg obezglavljenog kazališta, no provedba, nažalost, nije ispunila očekivanja.
  
  Pisac koji će kasnije postati sinonimom za socijalni realizam dramu Na dnu napisao je na samom početku 20. stoljeća, u predrevolucionarno vrijeme iščekivanja, kada se društvo zaista našlo na dnu dugačke silazne putanje. Iako je tekst napisan za kazalište čija je dominantna estetikarealizam, svoj je kultni status stekao zahvaljujući kvalitetama fleksibilnosti i univerzalnosti. Zanimljivost Magellijeve interpretacije počiva upravo na dosljednom odbijanju realističke poetike te naginjanju stilizaciji, hipertrofiji i standardnim postmodernističkim postupcima. Međutim, problem leži u činjenici da se korišteni postupci mogu nazvati standardnima s obzirom na frekventnost njihove eksploatacije u začudnoj količini dramskih predstava u zagrebačkim kazalištima i šire, onima koje se sapliću u stremljenju ka provokativnosti, modernitetu, inovativnosti. U taj inventar nejasno motiviranih i istrošenih kazališnih trendova ulazi upotreba mikrofona, plitki bazen s vodom na pozornici, golotinja, snažne seksualne aluzije... Činjenica da su pobrojane ideje višestruko déjà vu ne bi bila sama po sebi problematična da nisu u većoj mjeri oduzele od predstave no što su joj pridonijele, oslabljujući joj strukturu, oduzimajući na originalnosti te izazivajući zamor i iritaciju.
  
  Iznenađuje scenografija Lorenza Bancija; dominira sivilo poput golog betona te ničime ne priziva u drami opisani klaustrofobični prostor prenoćišta, u kojemu je posve heterogena grupa ljudi prisiljena kohabitirati. Prostor nalikuje na unutrašnjost praznog bazena, ponekad na pučku kuhinju, a efekt je hladna, impersonalna atmosfera, osjećaj praznine i uhvaćenosti u neku vrstu limba. Svi su likovi obilježeni onime što su nekada bili te u očaju bježe od svoje otužne aktualne realnosti uz učestalo prizivanje motiva smrti, bolesti i nasilja. Zanimljivi, pomalo groteskni detalj čini cijev kroz koju likovi ulaze i izlaze, sagibajući se (unatoč vratima u drugom planu scene), što djeluje poput realizirane metafore ljudi koji su društveni talog, društveni otpad. Gorki je u sami tekst upleo priličnu dozu groteske te suptilne i manje suptilne ironije prema najponosnijim dijelovima ruske tradicije (primjerice religiji, glazbi i književnosti), kao i oštru društveno-političku kritiku. Magelli pak prepoznaje i radikalizira aktualnost likova za suvremenu hrvatsku socijalnu situaciju te oblikuje izvedbu oko ideje, kako ih sam naziva, deutopiziranih ljudi u kapitalizmu, razotkriva inherentni cinizam u tekstu sa zaista gorkom dramom kao krajnjim rezultatom.
  
  Vizualni dojam zaokružen je pažljivim promjenama svjetla i kostimografijom Lea Kulaša, koja je i više nego sugestivna, gotovo pretjerano ilustrativna za svaki pojedini lik, no atraktivna i kontekstualno uklopljena. Lirska pjesma Vladimira Vysockoga upotrijebljena je i zloupotrebljena u nekoliko varijanti, gotovo kao lajtmotiv, uključujući snimljenu interpretaciju Ivanke Mazurkijević i jedan loše izvedeni song. Skladatelj Ljupčo Konstantinov autor je nekih uspjelih i dojmljivih prilagodbi, ali i nekih posve vulgarnih.
  
  U glumačkoj postavi je veći dio mlađe generacije ansambla HNK-a uz ponekog pripadnika starije generacije i gosta. Njihove izvedbe bile su kvalitativno vrlo šarolike. Najsnažnija točka bez daljnjega je Daria Lorenci Flatz, čija je interpretacija briljantno obuhvatila sve dimenzije nimalo jednostavna lika Vasiljise Karpovne, a uspješno su ju pratili Pjer Meničanin, Goran Grgić, Milan Pleština i Bogdan Diklić. Ponešto bljeđi, no svakako vrlo dobri bili su mladi glumci Lana Barić (u pomalo cmizdravoj ulozi Nataše) te emotivni i nimalo patetični Dušan Bućan i Iva Mihalić. Uloga Nepoznate, u izvedbi Vanje Matujec ostaje svojevrsnom nepoznanicom budući da je motivacija njezine prisutnosti na pozornici nerazjašnjena. Korektnim, no nedovoljno efektnim pokazao se Zvonimir Zoričić u ulozi Luke, koja bi trebala biti među najznačajnijima, budući da Luka (nimalo slučajno nositelj imena evanđelista) funkcionira kao onaj koji održava dovoljno iluzije i dovoljno sna da bi život na dnu bio podnošljiv. Snaga likova Maksima Gor'koga leži u tome da su oni istovremeno propalice i buntovnici, sanjari i cinici, slomljeni ljudi koji se grčevito drže za ostatke svojega dostojanstva, a svi su njihovi rekviziti oruđe eskapizma ili oružje borbe protiv svijeta u kojemu ne znaju i ne žele živjeti: romantična literatura, vjera, (lažna) prošlost, alkohol, samoubojstvo... „Laž je utješna, laž je umirujuća...“ Ništa u Gorkoga nije jednoznačno, u replikama se isprepliću pijane besmislice s pitanjima o istini, životu i čovjeku.
  
  Unatoč nekim upečatljivim trenucima, potencijal teksta ostao je uvelike neiskorištenim, crnohumorni momenti propuštenima ili pogrešno akcentiranima, emotivni aspekt ugušenim histerijom i afektiranjem. Ipak, čini se da Magelli shvaća važnost kazališta kao istovremeno mjesta sna i mjesta suočavanja s realnošću, prihvaćanja činjenice da svima ponekad treba doza iluzije kako bi lakše disali, iako znaju da bijega nema. Kada pogled u iskrivljeno zrcalo prestaje izazivati smijeh i počinje boljeti? Teško je poreći da se osmijeh skamenio podjednako na licima likova i publike kad Ana Begić, u ulozi romantične prostitutke, usred pijanog kaosa uzvikuje: „Smijete se? E pa lažete! Nije vam smiješno!“
  
  ©  Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 7. listopada 2013.
  
  Maksim Gorki
  Na dnu
  redatelj Paolo Magelli
  premiijera 3. listopada 2013.
  prijevod Borislav Mrkšić, redakcija prijevoda, adaptacija teksta i dramaturgija Željka Udovičić Pleština, scenograf Lorenzo Banci, kostimograf Leo Kulaš, skladatelj Ljupčo Konstantinov, Oblikovateljice svjetla Željka Fabijanić Šaravanja I Vesna Kolarec, jezična savjetnica Đurđa Škavić, asistentica redatelja Helena Petković, inspicijentica Višnja Kiš, šaptačica Suzana Bogdan Pavek, Lirsku pjesmu Vladimira Visockog otpjevala Ivanka Mazurkijević
  izvode: Pjer Meničanin (Mihajl Ivanov Kostiljov, gazda prenoćišta), Daria Lorenci Flatz (Vasiljisa Karpovna, njegova žena), Lana Barić (Nataša, njezina sestra), Siniša Popović (Medvjedjev, njihovujak, policajac), Leon Lučev (Vaska Pepel), Dušan Bućan (Klješč Andrej Mitrič, bravar), Iva Mihalić (Ana, njegova žena), Ana Begić (Nastja, djevojka), Mirta Zečević (Kvašnja, prodavačica uštipaka), Nikša Kušelj (Bubnov, krojač kappa), Goran Grgić (Barun), Zvonimir Zoričić (Luka, putnik namjernik), Milan Pleština (Saten), Bogdan Diklić (Glumac), Ivan Glowatzky (Aljoška, obućar), Vanja Matujec (Nepoznata)

Piše: