Radosni svijet apsurda

11. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 10. rujna – 5. listopada 2013., Theater Basel, Švicarska: King Size, red. Christoph Marthaler

• 
  
  Većim dijelom pozornice u predstavi King Size prevladavaju razne nijanse pastelne svjetloplave boje. Takvi su plakari koji tvore zidove velike, očito hotelske, sobe, a i cvjetovi na tapetama iznad uzglavlja kreveta king size veličine, prekrivenog pokrivačem iste boje. U tom krevetu iznad pokrivača se vidi lice Bendixa Dethleffsena, jednog od interpreta (a i glazbenog redatelja) predstave koji se čini usnulim ne samo za vrijeme ulaska gledatelja u dvoranu nego i još neko vrijeme nakon toga, a onda se diže, odlazi kroz prolaz između ugrađenih ormara u kupaonicu i vraća se da bi se obukao. Za vrijeme njegovih stereotipnih pokreta iz dubine pozornice dopire pjevanje Michaela von der Heidea i Tore Augenstad, a nakon što on pređe u kut scene u prostor s glazbalima i počinje svirati spomenuto dvoje sjajnih pjevača i glumaca ulaze u sobu kao sobar i sobarica i počinju komunicirati pjevanjem koje ide od Johna Dowlanda preko Schumana, Bacha, Mozarta do popa i rocka (poput The Jackson Five ili The Kinksa). Tu je glazbu odabrao i u suradnji ne samo s redateljem nego i interpretima vrlo smisleno posložio dramaturg Malte Ubenauf i to tako da ona funkcionira istodobno specifičnim djelovanjem svog specifičnog umjetničkog izraza, ali i kao svojevrstan dijalog među protagonistima.
  
  Glazbeni doživljaj vodi publiku u predjele sna u kojem se može zamisliti i enharmonijska zamjena do koje je Marthaleru iznimno stalo s time da skladateljski postupak kojim neki tonovi zvuče isto kao neki drugi (zapisani drugim notama) primijeni i na ljude koji bi takvim promjenama svoje osobnosti u snu mogle dosegnuti blaženstvo. Iako je teško procijeniti je li redatelj takvim izjavama namjerno želio gledatelja navesti na krivi put da bi ga tako mogao snažnije iznenaditi ili je predstava svojom začudnom životnošću krenula drugim smjerom, vidljivo je da bez obzira koliko su osobnosti promijenili sjajni interpreti nijedna od njih nije dosegla blaženstvo, pa čak ni željenu enharmonijsku zamjenu s onim drugim. Očito je to već u uvodu kada sobar i sobarica raspreme ogroman krevet i zatim legnu u njega i počnu pjevati. Iako povremeno ostvaruju duet s istim notama i tekstom u trenutku kada se nehotice dotaknu odskoče užasnuti. Do završetka komada neće više biti nikakvih dodira među protagonistima pa je sve jasnije da je unatoč melankoličnoj i snovitoj atmosferi King Size predstava o usamljenosti suvremenog čovjeka.
  
  Taj dojam pojačava i Nikola Weisse, izvrsna komičarka posebnog stila koji proizlazi iz naglašeno ozbiljne poze i u najapsurdnijim situacijama. Njezino prvo pojavljivanje vjerojatno dio gledatelja čak nije ni zamijetio. Žena u godinama, svježe frizirana, držeći se važno u tamnomodroj haljini i noseći poveću damsku torbu samo prođe scenom i kao da potvrđuje zaključke nekih sociologa koji govore da većina ljudi niti ne primjećuje u prolazu svoje starije sugrađane. No, ovdje bi se to moglo opaziti kod svih protagonista bez obzira na dob, jer oni uopće ne primjećuju jedno drugoga. Jedina je iznimka kada Nikola Weiss otvara razna vrata na ormarima i svaki put se preostalih troje nalaze iza njih i otpjevaju nekoliko tonova prije no što ona žurno zalupi vratima. Nasuprot tome u drugim scenama ta žena u godinama itekako privlači pozornost neočekivanim radnjama. Jednom dugotrajno pokušava složiti stalak za note koji je sklopljen donijela u svojoj torbi, a nezadovoljna konačnim rezultatom konstatira kako mnogi stalci za note nisu vidjeli niti jednu notu. Još apsurdnije djeluje mirna usredotočenost kojom sjeda na krevet, otvara torbu i počinje jesti u njoj skrivene špagete. No, vrhunac apsurda je kada se Tora Augenstad sakrije pod krevet i u jednom trenutku ispod njega izbaci samo glavu i počinje prekrasno pjevati da bi u pauzama nastojala (a ponekad i uspjela) dohvatiti listove salate koje na pod pred nju baca gospođa u godinama koja nedaleko od nje sjedi na krevetu i jede.
  
  No, niti ta scena ne vodi do kontakta dva ljudska bića, nego je samo vrhunac apsurda kao suprotnosti inače (posebice u glazbi) prevladavajućeg melankoličnog i snovitog tona, ali i kao jasnog pokazatelja izoliranosti pojedinca. Iako je Marthalerov postupak nedvojbeno bitno drugačiji i apsurd mu se iskazuje kroz glazbu i pokret, a ne kroz riječi ta situacija neminovno priziva u svijest teatar apsurda od prije više od pola stoljeća, posebice Ionesca i njegovu Ćelavu pjevačicu.
  
  Međutim i pored sličnosti postoje i bitne razlike. Ne samo zbog niza iznimno duhovitih rješenja u povezivanju glazbe i onoga što se na pozornici zbiva nego i zbog apsurda koji uspijeva iznjedriti nevjerojatno smiješne situacije. Zato King Size i pored ukazivanja na ozbiljne probleme osamljenosti i nedostatka komunikacije sjajno komunicira sa svojom publikom i gledatelji izlaze s predstave radosni zbog onoga što su na sceni vidjeli, jer vrlo neobičan Marthalerov svijet apsurda rezultira iznimnom kazališnom čarolijom.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 7. listopada 2013.

Piše: