Igra varke i zablude

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: William Shakespeare, Ukroćena goropadnica, red. Nina Kleflin

• 
  
  Ukroćena goropadnica prvi je put na hrvatsku pozornicu postavljena davne 1893. godine, a do danas je doživjela mnoštvo uprizorenja koja su režirali i neki od najpoznatijih hrvatskih redatelja poput Stjepana Miletića, Branka Gavelle i Marka Foteza. I bez tih podataka vrijedi činjenica da je uprizoriti Shakespearea uvijek veliki izazov. Mnoge se sjene nadvijaju nad onima koji se takvog izazova prihvate. Sjene su to ne samo slavne prošlosti, nego i prošlosti koja je ostala zapisana u recima tog djela, a potrebno ju je prilagoditi suvremenoj pozornici i publici tako da se ta prilagodba ne griješi niti o suvremenost niti o povijest. Sjene prijašnjih izvedba, raznih interpretacija i kritika Shakespearea, koji redatelju gotovo kao imperativ postavljaju inovativnost, originalnost, dubinsko promišljanje djela, sve ono što je potrebno da se kazališni komad ne uhvati u stupicu već viđenog.
  
  Potreba za daškom novog, za kojim kazalište kao medij uvijek teži, još je naglašenija u slučaju tako velikih i toliko puta izvođenih autora kao što je Shakespeare. Prihvatiti se režiranja Ukroćene goropadnice stoga nije ni laka ni mala zadaća. Najnovije uprizorenje Ukroćene goropadnice na pozornici Kazališta Komedije režirala je Nina Kleflin koja je uprizorila taj poznati komad poigravajući se miješanjem renesansne i suvremene kulture, retorike i svjetonazora. Nježna melodioznost Shakespeareovih stihova mjestimično se prelijeva u ulični rap, a Goropadničini moralizatorski monolozi s vremena na vrijeme zaobiđu sve scenografske okvire kako bi se prelili u prostor sadašnjosti.
  
  Igra je lajtmotiv djela. Ljubavna igra, igra ponosa, igra moći, kupoprodajna igra, igra glumca koji glumi lik, koji pak glumi drugi lik, igra varke i zablude. Igra koja bi, kao i svaka druga, bila nemoguća bez igrača. Odlična glumačka postava jedan je od glavnih aduta predstave. U velikom ansamblu posebno se istaknuo Dražen Čuček u ulozi starijeg gospodina Gremia, koji je toliko vjerno utjelovio tipski lik commedie dell'arte, bogata starca koji si želi stare dane ukrasiti mladom suprugom, da već sam pogled na njega priziva u sjećanje sve one slavne pohotne starce koji na kazališnim daskama žive već stoljećima. Simpatičnom jednostavnošću i prštavom energijom istaknuo se još jedan glumac u sporednoj ulozi, Damir Lončar (Grum, Petrucciev sluga i savjetnik). Petruccio (Filip Juričić) je zavodnik, antipod i krotitelj goropadnice Katarine Minole (Ana Kraljević).
  
  Početak njihova odnosa za Katarinu je početak transformacije iz divlje u poslušnu ženicu. Minola prolazi kroz predvidljivi rite de passage te se iz zone liminalosti kroz koju se kreće vođena čvrstom Petrucciovom rukom i njegovom surovom naravi, vraća kući ukroćena, u novom ruhu, spremna podučavati druge. Goropadnica postaje propovjednica bračne poslušnosti i ženske moralnosti. Ono što propovijeda vjerojatno će svaka osoba u publici drugačije shvatiti, ovisno o njenom spolu, dobi, svjetonazorima. Je li se Katarina vratila kao novopečena licemjerka ili iskreno izmijenjena osoba te jesu li njezini novonastali pogledi na položaj žene samo varka kojom se služi za svoje bolje sutra i koje točno mjesto u predstavi ti pogledi zauzimaju – svaki će gledatelj zasebno procijeniti.
  
  Ono što je neporeciva činjenica je da je redateljica upravo kroz Katarinin propovjednički monolog najsnažnije pokazala kako i renesansna tematika može biti vrlo aktualna kada je izvedena na pravi način. Nema zamjerke glumi Filipa Juričića. Ana Kraljević, iako vrlo dobra, u svojoj je goropadnosti mogla biti malo suptilnija. No, ta je opaska upućena više redateljskoj zamisli nego glumičinoj izvedbi. Njezinom liku nedostaju nijanse. Ukoliko su i zamišljene, vrlo su slabo prikazane. Katarinina goropadnost je seljački divlja, banalna, jednako koliko je banalna njezina stečena janjeća mirnoća. 
  
  U predstavi u kojoj je sve pomalo pretjerano i prenaglašeno, jedina pretjeranost koja se teško može smatrati simpatičnom njezina je duljina. Ne zbog tih dva sata i trideset minuta koliko traje, nego stoga što to trajanje nije opravdano. Redundantni prizori na trenutke guše predstavu i sve njezine kvalitete. No, kvaliteta je ipak dovoljno da bi se taj propust mogao tolerirati. Zanimljiva i inovativna su scenografska rješenja Osmana Arslanagića te šarolika i bogata kostimografija Marije Šarić Ban koje pridonose estetici (mjestimično i kiču) ovog scenskog uprizorenja i odlično se uklapaju i jednako prikladno upotpunjuju priču te pozivaju na gledanje.
  
  © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2013.
  
  William Shakespeare
  Ukroćena goropadnica
  redateljica Nina Kleflin
  premijera 20. rujna 2013.
  dramaturška obrada Nina Kleflin, prijevod Andy Jelčić, scenograf Osman Arslanagić, kostimografkinja Marija Šarić Ban, autor glazbe Tomislav Babić, scenski pokret i asistent redateljice Damir Klemenić
  izvode: Vid Balog; (Battista Minola, bogati građanin iz Padove), Ana Kraljević (Katarina Minola, goropadnica, starija Battistina kći), Filip Juričić (Petruccio, plemić iz Verone, Katarinin prosac), Damir Lončar (Grumio, Petruccijev sluga), Vanda Winter (Bianca, mlađa Battistina kći), Dražen Čuček (Gremio, bogati stariji gospodin iz Padove), Igor Mešin (Hortensio, plemić iz Padove), Ivan Magud (Lucenzio, student iz Pise), Filip Detelić (Tranio, Lucenzijev sluga), Saša Buneta (Biondello, Lucenzijev sluga), Zlatko Ožbolt (Vincenzo, bogati građanin iz Pise, Lucenzijev otac), Richard Simonelli (Krojač), Goran Malus (Učitelj iz Mantove), Jasna Palić Picukarić (Udovica), Šiško Horvat Majcan (Petar), Goran Šimonji (Rafael), Zoran Simikić (Grgur), Emil Kuzminski (Nathaniel), Dejan Jakovljević (Filip), Petra Radošević (Časna i Bijela Kolombina), Mateja Ivanković (Časna i Crvena Kolombina) 

Piše: