Komične zabune

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Kod Martinovih (prema motivima komedije Eugénea Labichea Najsretniji od trojice), red. Renata Carola Gatica

• 
  
  Metateatralnost kao predočavanje procesa stvaranja i recepcije drame (drama o drami) ili pak kao kompozicijsko preklapanje (drama u drami) stari je i mnogo puta oproban postupak (Aristofan, Shakespeare, Pirandello,...). Demistifikacija stvaralačkog procesa je tradicija koju su, u različitim medijima, pratili i pridonijeli joj i ovdašnji umjetnici poput Dubravke Ugrešić, Rajka Grlića, Ive Brešana i drugih. Izazovan i zahtjevan posao koji je s predstavom Kod Martinovih u Kerempuhu napravila Renata Carola Gatica oduševio publiku.
  
  „Život je scena. Scena je život.“ – patetično su, ali prigodno izgovorene uvodne riječi ove predstave Kod Martinovih. Ova metadrama koncipirana je kao snimanje prve epizode televizijske serije Kod Martinovih uživo pred publikom (oponašanje sitcoma). Od samog ulaska u kazalište publika sudjeluje u stvaranju televizijskog hita, dobija svoju ulogu i zadatke (tišina, smijeh, aplauz). Rampa je prividno ukinuta, a razotkrivanje događaja iza kulisa obrazloženo. Sama serija, za koju su poslužili motivi vodvilja Najsretniji od trojice Eugénea Labichea, svodi se na isprepletene ljubavne trokute, na niz epizoda, zapleta i obrata koji se, gubeći preciznost i strukturiranost, sve više udaljavaju od dramskog predloška. Redateljica Renata Carola Gatica ističe da je riječ o autorskom projektu u kojem sami glumci sudjeluju kao autori te da je sedamdeset posto predstave temeljeno na improvizaciji. Osnovne su poetičke konstante vodvilja zadržane – komične zabune (s neizostavnim ljubavnim pismom koje stiže u pogrešne ruke), gegovi, muzički intermeci, ples, različiti efekti.
  
  Razlomljena i zamršena fabula i jednodimenzionalnost likova odlike su vodvilja koje se sreću i u televizijskim sapunicama, pa je prototekst lako poslužio kao scenarij za Martinove. Kostimograf i scenograf Patricio Alejandro Agüero također prati taj koncept, dodajući mu još duhovitih i ilustrativnih detalja (rogovi, preparirane glave životinja,...). Pritom je parodiranje sapunica, žanra bez mnogo umjetničke vrijednosti (lake zabave), ovdje omogućilo i brojne tragikomične paralele sa suvremenom produkcijom: senzacionalizam, udovoljavanje ukusu šire publike, kompromise koje umjetnici ponekad prave, psihologija reklame, prioriteti estrade...
  
  Poigravanje s popularnim sapunicama temeljni je, ali ne i jedini element prilagodbe prototeksta. Renata Carole Gatica i Dora Delbianco adaptirajući francuski tekst unijele su i aluzije na neke suvremenike i aktualna događanja. Redateljski pristup najviše prostora ostavio je samim glumcima, ne samo po pitanju slobode kreativnosti i prostora za spontano oblikovanje uloge, nego i po tome što je u fokusu čitave predstave ipak taj složeni i kod svakog dramskog umjetnika drukčiji odnos glumac – uloga. Iako je proporcionalno režija manje prostora ostavila zbivanjima iza kamera, vrlo precizno i stupnjevito prikazan je utjecaj ličnosti glumca na ulogu.
  
  Širok i raznovrstan milje likova, gdje su svi relativno jednako važni, na različite i zanimljive načine predočio je procese uživljavanja u ulogu, motivacije, blokade, kolegijalnosti,... Glumačka taština, boemski život (eufemizam koji se koristi za umjetnike kada se odaju porocima), ljubavni i drugi privatni problemi, dilentatizam i slično, dovest će do urušavanja, raspada sistema koji ni požrtvovani organizator snimanja neće moći kontrolirati i spriječiti. Od inicijalna kontrolirana kaosa u kojemu je precizna i jasna raspodjela zadataka, ostat će u posljednjoj sceni poluprazna pozornica s pomoćnim radnicima koji je pospremaju. Tragikomičnu definiciju takva stanja dala je sjajna Nina Erak-Svrtan replikom uz koju izlazi sa scene upozoravajući na iskrivljen sustav kvaziumjetničkih vrijednosti i na taj način preuzimajući i svojevrsnu ulogu rezonera drame. Okvirna drama poprimila je tako brojne komične elemente, vodvilj se širio i van ekranom predviđenog prostora, ali se i zbilja probila na ekran. Ta miješavina, zbrka zbilje i fikcije, to jest različitih nivoa fikcije, u brzoj izmjeni i preklapanju mnogobrojnih scena omogućila je obilje komičnih efekata, šarenilo i atraktivnost izvedbe i pridobila pozornost gledatelja.
  
  Vrlo je važan element predstave i glazba. Mario Mirković i Goran Tudor uskladili su muzičke brojeve s dramaturgijom te ih na različite načine uklopili u predstavu, dajući im često ironijske efekte – od tanga koji prati ljubavnički zanos, preko popularne pjevačice koja ne zna pjevati (tu je radi gledanosti i profita), pa sve do ismijavanja nacionalnih klišea (temperamentni, strastveni, afektivni Rusi u ulogama Meksikanaca). Kvaliteti muzičkog dijela svakako doprinosi i predivan glas Maje Posavec, za kojom ne zaostaje mnogo ni onaj Linde Begonje.
  
  Kod Martinovih, predstava koja je otvorila jubilarnu 50. sezonu Kazališta Kerempuhu, ima velik potencijal za razvijanje i širenje, prvenstveno zbog velikog prostora koji je glumcima otvoren za improvizacije, što tako dobrom ansamblu ide samo u korist.
  
  © Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 25. rujna 2013.
  
  Kod Martinovih
  prema motivima komedije Eugénea Labichea Najsretniji od trojice
  redateljica Renata Carola Gatica
  premijera 21. rujna 2013.
  prevoditelj Vladimir Gerić, adaptacija teksta Renata Carola Gatica i Dora Delbianco, dramaturginja Dora Delbianco, scenograf i kostimograf Patricio Alejandro Agüero, glazba Mario Mirković, Goran Tudor, koreografkinja Natalija Manojlović, oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez
  izvode: Edo Vujić (Gospodin Martin), Luka Petrušić (Diego Armando), Mario Mirković (Gospodin Kokot), Borko Perić (Ernest), Anita Matić Delić (Gospođa Martin), Ana Maras Harmander (Lola Pop), Nina Erak-Svrtan (Petunia), Linda Begonja (Paloma Maria), Maja Posavec (TV djelatnica), Ivan Đuričić (Organizator TV snimanja)

Piše: