Nedovoljno fokusirano

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna, red Zlatko Sviben

• 
  
  Gotovo se svi pokušaji dramatizacije jednog od najznačajnijih romana svjetske književnosti (onoga kojemu su epiteti koji opisuju njegovu vrsnost u svim slučajevima opravdani) čine pomalo megalomanskih pothvatima. To ne iznenađuje zbog više razloga. Zločin i kazna podeblji je roman u kojemu je cjelokupni zaplet usredotočen na psihološku analizu lika te su višestruko istaknuti njegovi unutrašnji monolozi. Upravo naveden razlog redateljima i dramaturzima predstavlja problem pravog odabira situacija koje će i usmjeriti sam ton predstave, a da pritom ne prelaze neke uobičajene i izdržive vremenske okvire ponajvećeg broja predstava. U mnoštvu solilokvija, zapravo nije jednostavno izvući prave dijaloge koji će samu radnju učiniti dinamičnijom (jer nije riječ o opskurnoj monodrami već o drami komercijalnog kazališta). Otežalom se činjenicom nameće i sam autor i breme koje on nedvojbeno donosi sa sobom i svojim djelima. Na scenu je postavljan nebrojeno mnogo puta i svaka nova predstava uspoređivat će se s prethodnom. Unatoč još mnogim, nipošto ne manje važnim, razlozima, Zlatko Sviben pristao je biti redateljem najnovije hrvatske adaptacije romana Fjodora Mihajloviča
  
  Dostojevskog predviđenog za kazališne daske zagrebačkog Kazališta Gavelle. Moralni aspekt i ljudska egzistencija, kao teme koje se najčešće javljaju u romanima tog ruskog realista, i samom su redatelju poslužile kao motivi na kojima će i izgraditi cijelu predstavu. Toj viziji pridonijela je i impozantna (iako nevelika) i promjenjiva scena čijom su scenografijom dominirali zidovi prekriveni tekstom ispisanim na ruskom jeziku (koncentriraniji će promatrač zapaziti ogromnu dominaciju latinice u odnosu na rusko domaće pismo – ćirilicu, što se može shvatiti na više načina).
  
  Prostor se može podijeliti na nekoliko dijelova koji se neprestano izmijenjuju, a dio koji je uvijek prisutan čini stan stare lihvarke koju sam protagonist ubija (a koji je prikazan kao potpuno suprotan onom sobičku u kojem Raskoljnikov živi). Upravo stalna prisutnost i nepomičan pogled prema stanu žrtve djeluju poput podsjetnika na počinjen zločin koji je neopravdan po svim elementima moralnih načela, no gledatelj (baš kao i čitatelj) ni u jednom trenutku ne žali za starom babom koja je uništila mnoge živote. Mnogo više pate uslijed smrti raspikuće Semjona Zaharoviča Marmeladova i njegove žene, samoprozvane dame iritantna nastupa, Katerine Ivanovne Marmeladove. Jer su upravo njihove smrti (i pogrebi) prikazane s potrebnom i očekivanom dozom ruske tuge.
  
  Glazbena se podloga dobro uklapa u radnju, no pomalo se brechtovskim čine neki pjevani dijalozi koji djeluju očuđujuće, no samo zbog toga što se posezanje za takvim načinom komunikacije čini potpuno nepotrebnim s obzirom na cjelokupnost samog načina prikaza dijela. Potrebnije se čini prisutstvo dramaturga koji bi književni predložak još više skratio. Odnosno, dramaturg je u ovakvim adaptacijama neophodan kao onaj koji će od izobilja odabrati ono na što se valja i mora usredotočiti tijekom postavljanja ovakva kompleksna djela na scenu. Štrebersko praćenje predloška čini se pomalo ishitrenim redateljevim izborom, a gledatelje nenaviknute na književna (i kazališna) razmatranja traumatično podsjeća na srednjoškolsku lektiru za koju su vjerojatno, iz čistog pseudointelektualizma nimalo začudnog za sedamnaestogodišnjake, govorili kako im je najbolja knjiga koju su ikad pročitali.
  
  Glumci koje je Sviben odabrao za svoju predstavu zasigurno su pojedinci na koje većina kritičara neće imati prevelikih zamjerki. Franjo Dijak iznimno je uvjerljiv u glavnoj ulozi, a posebice briljira u monološkim dijelovima dok je u suodnosu s drugim likovima ponešto distanciraniji. Ozren Grabarić u ulozi Porfirija Petroviča još je jednom dokazao svoju sposobnost i talentiranost. Ulogu Sonje solidno igra Nela Kocsis koja na trenutke ipak djeluje pomalo uplašenom, što se može opravdati i tek prvim izvedbama predstave. I ostatak ansambla čine iznimno daroviti glumci koji su ozbiljno shvatili veličinu ovog djela.
  
  Zločin i kazna Zlatka Svibena pripada predstavama koje će zasigurno biti obavezne u nastavi hrvatskog jezika i kao predstavama koje će privući širok krug šarolike publike. Predstava ima svoje kvalitete, a posebno se to odnosi na odlične glumačke nastupe i redateljsku hrabrost da se takav komad postavi na scenu. Ipak, problematičnom se pokazuje njezino trajanje čemu je uzrok nedovoljna fokusiranost na neke glavne točke čime bi se nepotrebne scene izostavile. A zamjerka se odnosi i na adaptaciju koja i dalje nalikuje romanu, a ne drami što je za ovakvu vrstu kazališta neophodno. Unatoč tome i usprkos svim navedenim problemima predstava u nekim sljedećim pristupima tom romanu Dostojevskog ipak neće biti istaknuta kao promašaj.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2013.
  
  Fjodor Mihajlovič Dostojevski
  Zločin i kazna
  redatelj Zlatko Sviben
  premijera: 19. rujna 2013.
  dramatizacijski scenarij Zlatko Sviben, skladatelj Darko Hajsek, scenografkinje Ana Martina Bakić i Ivana Knez, kostimografkinja Marita Ćopo
  
  izvode: Franjo Dijak (Raskoljnikov, Rodion Romanovič, student i čovjek podzeman i neobičan; ubojica), Darko Milas (Svidrigajlov, Arkadij Ivanovič, alter mu ego, raspusni sladostrasnik i sjen; samoubojica), Nela Kocsis (Sofja Semjonovna Marmeladova, od žute cedulje i križića mu; iskupiteljica Sonja) Inge Appelt (Aljona Ivanovna, zlomisao mu i gnjida; lihvarica gnusna), Perica Martinović (Lizaveta Ivanovna, polusestra Aljonina i druga Sonjina; žrtva slučajna), Ivana Bolanča (Avdotja Romanovna Raskoljnikova, obožava ga; sestra Dunja), Jelena Miholjević (Pulherija Aleksandrovna Raskoljnikova, strepi za nj; ljubljena mater), Perica Martinović (Nastasja Petrovna, dvori ga i kori; dvorkinja gazdaričina), Živko Anočić (Razumihin, Dmitrij Prokofič, štiti ga; prijatelj zaljubljiv), Ozren Grabarić (Porfirij Petrovič, pristav ga policijski isljeđuje; slavenofil), Nenad Cvetko (Nikolaj Dementjev, ličilac i priznavalac Mikolka; starovjerac), Siniša Ružić (Dmitrij Mitka, od modnoga žurnala; pojac), Zoran Gogić (Marmeladov, Semjon Zaharovič, otpušteni titularni savjetnik; alkoholik), Anja Šovagović Despot (Katerina Ivanovna Marmeladova, s pohvalnicom i sušicom, dama), Ivona Kundert / Amanda Prenkaj (Polina Mihajlovna Marmeladova, s verglom i bez francuskoga; malodobno djevče), Inge Appelt (Amalija Fjodorovna Lippevehzel, stanodavka Ljudvigovna tj. Ivanovna; Švabica), Živko Anočić (Student, ubog „ruski dječak“; socijalist), Siniša Ružić (Lužin, Pjotr Petrovič, bogat zaručnik Dunjin; bijednik), Siniša Ružić (Ilja Petrovič Poroh, „poručnik Barut“; policijot), Siniša Ružić (Kočijaš, od konja plahih; nesretnik), Darko Milas (Zamjotov, Aleksandar Grigorjevič, perovođa policijski; pojava Svidrigajlova), Darko Milas (Pojavci Svidrigajlovljevi ostali (časnik, poslužitelj), ansambl (glasovi i pojave (s taljiga, s nesreće, s opijela)

Piše: